четвртак, 13. октобар 2011.

Tvrdicluk

Sram..U istorijskim knjigama,sram,u skupstinskom parlamentu,sram,u nepovratno utrosenim satima,sram..I po ko zna koji put kazem ,,Nije lose ponekad priznati'',crveni obrazi,znojavi dlanovi,lutajuci pogledi me odaju..Postoji mali milion bezazlenih situacija kad nismo u stanju da se odupremo,sramota je urezana pod kozu,izlazi,svaki nalet znoja cini je potrosnom robom,ostaje...
On..Poznati stari vuk u svom kraju,ponosna skrtara,zajedljivi iluzionista,moja neprezaljena ljubav...
Svojevoljno sam ga zavolela,zelela blizu sebe,kao najlepsu sliku cuvala ga,poredila sa snom dok je ispoljavao kukavicluk,jos jedna u nizu kukavica..
Bezao je od osecanja sebicno ih cuvajuci za,delio je sa mnom iluziju,mastom ogradio svet oko nas dvoje,uselio mi se u misli,bez pardona,nije znao voleti,pricao da ljubav ne boli..
Tek sad shvatam,uzela sam svoj identitet nazad,postala tvrdica za njega i za sve shto bi me promenilo,iseklo ono shto je on mesecima sekao rukama lazova,osecanja....Vise ni mene ne boli....
Sebichnost....Doziranje dozvoljeno do granice normale....Kad doziranje ranama bude obelezeno,vadite iglu iz vene....Vodite se intuicijom zdravog razuma..

Koreni - Dobrica Cosic

Strast, unutrasnje previranje, dusevni lomovi, bezizlaznost i ocaj, a sa druge stranepogresno kanalisana ljubav, koja spaja gresno i moralno zalutale, slicne a toliko razlicite osobe, glavni su motivi "Korena" – prikaza svovremenog stradanja i porodicne tragedije.
Cim je prvi uzdah prostrujao njegovim plucima, cim je prvi plac, tek rođenog Acima Katica, prelomio tisinu prerovske noci, postalo je ocigledno da ce ovaj covek proziveti sve, samo ne jedan obican zivot. Vecito svestan da ne pripada tu, da je izdvojen, on krece u svoju borbu, krvnicki grabeci svaku zivotnu priliku. Provodi mladost kao polupismeni seljak, kubureci sa svim problemima koji su mucili njegove sugrađane, resen da svojim sinovima obezbedi bolju buducnosti vece sanse za uspeh. Nad njim se konstantno nadvija senka Vasilija. On te teskobe ne moze da se oslobodi do kraja zivotai ne uspeva da pobegne od kompleksa koji samostalno stvara. Upravo zbog toga, svi buduci događaji u porodici Katic bivaju, moglo bi se reci i ukleti, jer Acim, kao da baca nevidljivu koprenu nesrece i prokletstva, naravno nesvesno.
Međutim, njegov zivotni san se stravicnom brzinom rusi Vukasinovom izdajom, ali i zbog đorđeve neplodnosti. Acim postaje izgubljen covek, covek koji, na prvi pogled, ne pronalazi drugi motiv za zivot. Svi njegovi pokusaju da stvori istinske korene na tom tlu bivaju destruktivni, a sam Acim moralno otuđen. Spoljasnji uticaji deluiju na njegovu psihu; on dozivljava emotivni slom, skroz se ograđuje od ostalih clanova. upravo zato, porodicna drama postaje uzrok stradanja pojedinca, u ovom slucaju Acima Katica.
Njegovi principi su jaci od ljubavi. Prkos je stavljen na prvo mesto, karakter i odstupanje od moralnih nacela ne ustupaju tron emocijama. Tragika i jeste u tome.Ovde je to poistoveceno sa biblijskim grehom, iako je Acim nevernik koji bezi od religije ali istovremeno i pronalazi spas u njoj. Moral je zamisao. Vise je greha ucinjeno zbog sprecavanaja greha nego zbog njega samog.
Ipak, najvecu boljku Acimu zadaje nemogucnost imanja naslednika. Od te zamisli ne moze da pobegne, ona ga konstantno proganja, obuzima mu razum. On u nasledniku vidi svoje spasenje i beg od proslosti, dokaz da postoji. Zeli svoju krv koja ce poteci zemljom, zeli da sa samopuzdanjem pogleda u oci sve one koji su ga krisom nazivali "sin Luke Dosljaka". Zato u Adamu vidi pretnju, zavrsetak sebe, jer on ne proizilazi iz njegovog mesa.
Stradanje dozivljava i na politickom planu, biva izdat i od samog lidera stranke. Shavata da mu vise nista i nije preostalo, Svestan je da gubi poreverenje, da je izgubljen, emotivno iscrpljen iako nikad nije javno pokazivao osecanja, vec se zatvarao pred svakom naznakom emocije. Ne pokusava da spase sebe, kao ni ostale clanove porodice, ali on to cini, jer misli da tako treba i da ce, ako postupi drugacije, izdati sve ono sto je gradio celog veka.
Acim je jedna izuzetno komplikovana licnost, koja se ne moze perom iskazati. Sva njegova unutrasnja trvenja proisticu iz velikog straha. Upravo zato i nismo u stanju da shvatimo svu njegovu zrtvu.

Ahil I Hektor kao nosicoci Homerove ideje o besmislu rata

Trojanski rat koji je vodjen citavu jednu deceniju zavrsio se sa smrcu velikog broja ljudi medju kojima su I znacajna imena grcke mitologije, koje je Homer uvrstio u svoj spev.
Dve najslavnije licnosti koje su u trojanskom ratu izgubile zivot su Ahil I Hektor. Oba junaka su od svog rodjenja bila u milosti bogova, zavrsavaju svoj zivot delimicno I zbog toga sto su zaslepljeni samoljubljem I sujetom prenaglili u svojim postupcima I odlukama. Scena kada Ahil vuce telo mrtvog Hektora oko zidina Troje naocigled svih ucesnika rata, predstavlja jednu od najbrutalnijih scena Ilijade. Kasnije stize ga kazna I pokajanje pa cak I on, besmrtni Ahil, gubi svoj ovozemaljski zivot. Nestankom ta dva mlada, lepa, hrabra I vesta borca, Homer zeli da pokaze da nista nije vredno ljudskog zivota, a posebno ne rat koji vladari vode da bi zadovoljili svoju sujetu I strasti.
Homer pokazuje kako covek u ratu menja svoju priholosku svest I nekad je spreman da pocini najgnusnija dela I da zbog toga zazali, ali kada ljudski zivot nestane, kajanje ga ne moze vratiti na ovaj svet.
Kroz smrt Ahila I Hektora, Homer je ostavio nedvosmislenu poruku, da rat nikada nikom nista nije dobro doneo, pokazujuci koliko je besmisleno tudjom krvlju zalivati, nazovi pobede, ukoliko ih je u ovom ratu I bilo...

Hasanaginica

Plemenita dama…zena kojom upravljaju drugi, da li ce uspeti da pronadje iskru nade za dalja uspenja? “Vremena” su cudna tvorevina,svako vreme ima svoje mane I vrline,svoje kapije kroz koje propusta ljudske sudbine.Ovog puta kapije je oskrinuta,dovoljno da se kroz nju provuce zivot jedne Hasanaginice.
Patrijarhalni gospodar,gospodar celokupne imovine,zene,dvora,zeli kao “pobednik” da se vrati zdrav.On je taj zastitnik,graditelj,cuvar ognjista,porekla I casti.Bolestan nikako ne moze ispuniti pisana I nepisana patrijarhalna prava.To je za jednog gospodara fizcki bol. Hasanagu obilaze majka I sestra,samo nje nema,nje,cuvene Hasanaginice.Muz je uvredjen,bolno-ljubavno ranjen.On I ne sluti da se u njoj nije ugasila ljubav,taj zar,to ushicenje.Hasanaga,u besu,voljenu zenu tera iz doma sa mislima da je za njega izgubila srce.Ziveti za druge nije samo zakon duznosti,no I zakon srece.Hasanaginica je zivela za ljubav,decu,njega…Ali patrijarhalni stid u tom vihoru bese jaci. Verna I idealna zena u dalekom suncu vidi ocajanja. Jedan,samo jedan nesporazum kvari harmoniju. Hasanaga je osetio gorcinu ratovanja, prosao je svet I ne razume patrijarhalni stid. Kako to jedan patrijarhalni gospodar sada ne razume kov vaspitanja…? Da li je toliko zeljan nje da je u svojoj zelji utihnuo u obzirnosti I osecajnosti?A ona…privrzena muzu,deci,domu…ne donosi odluku za posetu.Uvreda za njega,a za nju zelja da ostane fina I draga u svemu. Ona nije preljubnica,ni nerotkinja…Ona je zena dostojna divljenja! Od pocetka je cutljiva,mirna,povucena, dobra,otmena,ona je predmet kojim drugi upravljaju.Zar je zivot tako udesena igra da upravo kad pocnes da dobijas pocnes da gubis sjaj?Hasanaginicu brat udaje za bogatog I zdravog.U zelji da je zastiti,on je povredjuje I ranjava. Na dan svadbe Hasanaginica od stida I bolnog grca ne zeli da je deca vide. O, kakve samo materinske ljubavi! O,kakve samo svetlosti satkase ovu zenu,ovu majku. Muz I zena obostrano se ne razumeju,a svaki nesporazum moze dovesti do propasti. Muz joj upucuje krvnicke reci I tragican kraj je neizbezan.Zivot je igra,cast gubi onaj koji se igra zivotom. Hasanaginica se nije igrala,sudbina I patrijarhalna kob igrala su se njome. Majcinsko srce je prepuklo. Snaga materinske ljubavi je nadjacala novi zivot,I zato se njen,onaj stari,gasi.
Uvek smo ono sto jesmo, jer zivot je cudo,I kad uspes da nadjes sve odgovore promene se sva pitanja. Zivot Hasanaginice,njen brak I iskrena ljubav ocigledno su kroz kapiju prosli nekako cudno I mucno. Plemkinja, cvrsto je drzana u stegama tradicionalnog mentaliteta. A on,moderniji,nije razumeo njen nacin iskazivanja ljubavi. To ih je kostalo zajednickog zivota. Vremena zatvaraju svoje kapije,ali ostaje da se pamti tragican zivot jedne Hasanaginice I njena iskrena ljubav.

"NETKO BESE STRAHINJICU BANE" ili "LIK BANOVIC STRAHINJE"

Silan junak neutešnom narodu. To je bio Banović Strahinja.
Teško je bilo srpskom narodu pod Turcima. Njihovi zulumi su pretili da kroz dugih pet vekova zatru narod. Ubijanja, mučenja, odvođenja muške dece u janjičare, sve brojnije poturice, otimanje srpskih žena, sve je to pretilo opstanku naroda. A čime se on branio osim sabljom i buzdovanom? Šta je sprečilo narod da izgubi nadu? Ko ga je branio i svakom čoveku davao primer kako se boriti? Srpski epski junaci! Kao knez Lazar, Toplica Milan, Kosančic Ivan, Jug-Bogdan i devet Jugovića... Ali među svima njima se ističe Banović Strahinja, nekim neobičnim za ono vreme čudnim osobinama.
On se uklapao u lik pravog srednjovekovnog junaka i po izgledu, i junaštvu, i po položaju u društvu. Kao i svi naši epski junaci, imao je konja veštog boju koji mu je ne jednom spasao glavu. Voleo je svog psa što govori da je često i rado lovio. Poštovao je i dičio se svojom tazbinom. Nije mala stvar za jednog momka iz neke " malene Banjske kraj Kosova'' da bude zet Jug-Bogdanov. I baš na tom poštovanju je napravio najveću gresku. Predugo je ostao u tazbini, prijalo mu je što su ga tako cenili, sedeo je ''uz desno rame'' Jug-Bogdanu, na počasnom mestu. Sve mu je to godilo i učinilo da zaboravi na svoje obaveze- da brani svoju ''malenu Banjsku'. Ali kada mu je stigla ''knjiga'' majčina, on pokazuje kakav je u stvari junak, bez mane i straha. Sve je izgubio, dvore, sluge, majka mu je pregažena, i jedino je njegova ljuba živa i zdrava, ali u ropstvu.
I tu počinje da se vidi razlika izmedju tada društveno prihvaćenog stava prema ženama i Strahinjinog. Tast mu, na molbu da dozvoli da pođe po ljubu sa svojih sedam šura, odgovara da mu je on, zet, mio, ali da nema pameti kad tako nesto uopste pomišlja. On svoju decu ne da, a njega ce da oženi boljom. Za ćerku kaze da je ''vrag odnesao''. A iz oproštaja koji je Strahinjicu-bane imao cak i za Turcina, koga je pustio iz ropstva i oprostio mu dug, vidimo da je on čovek koji razume sve ljude. Krivica tog derviša je bila samo ta što je Turčin. Ljuba je bila na silu odvedena, ali je na molbu da mu pomogne u boju stala protiv njega. Pa, i onda joj je Strahinja oprostio jer je sebe smatrao krivim što je do otmice doslo. A kada je njegov tast naredio sinovima da ubiju sestru, on je zaštitio, jer oseća da je ona kao slaba žena, manje pogrešila izdavši ga, nego silni junaci od njegovih šura, koji na Turke nisu smeli poći, ali spremno vade noževe da ubiju sestru.
Ta osobina da pošteno prizna sopstvenu krivicu i krivicu slavnih Jugovića, i da se opredeli da oprosti svojoj ljubi je neobično za ono vreme. Ta savremena osobina ga izdvaja iz kola ostalih kosovskih junaka.

EVGENIJE ONJEGIN - ROMAN

Evgenija Onjegina je Puskin zapoceo dok je bio u progonstvu na jugu Rusije(Kavkaz,Krim) od 1820-1825 godine.Romaneskna prica je sasvim jednostavna.Tatjana,djevojka iz palanke,zaljubljuje se u uobrazenog Moskovljanina koji se zanosi svojim evropskim manirima.On je hladan,kao da ne primjecuje o cemu se radi.Tatjana,mlada i naivna,pise pismo Onjeginu i otkriva svoju ljubav.Onjegin joj daje na znanje da njih dvoje nisu par.Tatjana duboko pati.Ona je simbol one Rusije koja je prirodna i zdrava,nezatrovana "evropejstvom".Onjegin je covjek bez cilja i bez smisla u zivotu pa mu je,sasvim prirodno, zivot dosadan i bezvrijedan.Oko njih tece zivot,prolaze ljudi i dogadjaji,atmosfera,Rusija sa svim onim sto jeste i sto ima.Drugi susret Tatjane i Onjegina dogadja se u novim okolnostima. Ona je sada kneginja ali udata za bogatog starca.Onjegin,koji je zivjeo prazan zivot,pomisli da je sada prilika da pridje Tatjani,da joj pise.To i cini.Ali Tatjana odgovara:"Imam namjeru ostati vjerna u braku."Dok je Onjeginovo odbijanje cin naduvenosti i samozadovoljstva,Tatjanino je visokomoralan cin.
U Evgeniju Onjeginu primjenjena su dva plana prikazivanja:narativni i lirski.NARATIVNI PLAN je spoljasnji pristup vremenu,dogadjajima,licnostima i odlikuje ga objektivan ton prikazivanja.LIRSKI PLAN izrazava subjektivan ton. Lirsko je u pjesnikovom caskanju sa citaocima,u njegovim komentarima pojedinacnih postupaka junaka,u izrazavanju sopstvenih osjecanja i raspolozenja.

ONJEGIN
Onjegin je vrlo slozena licnost obiljezena brojnim i snaznim protivrjecnostima.On je,po obicaju koji je vladao u ruskom plemstvu,stekao solidno obrazovanje.Savladao je latinski i francuski jezik,upoznao anticku knjizevnost,izucavao istoriju...Kada je dosla mladost "od ucenja on dize ruke" i otiskuje se u lagodan zivot omladine bogatog plemstva(balovi,pozorista,udvaranja...}.On je inteligentan("ostar i hladan um") ostrouman i slatkorjeciv.Onjegin je vrlo protivrjecan karakter u kome uporedo egzistiraju razlicite i medjusobno iskljucive osobine .
Znao je nevjest da se tvori,
Da ljubomoran ,mracan biva;
Da razuvjeri,nagovori,
Da bude ohol i poslusan,
Pun paznje,ili ravnodusan.
Kako je rijecit bio sjajno,
A kako cutljiv osjecajno,
I nehajan u pismu strasnom;...


On je tipicni lik plemica sa pocetka 19. veka,koji je nezadovoljan svojom sredinom i napusta je,ali u njemu ostaju snazni tragovi te sredine u vidu vaspitanja,predrasuda i konvencija.One vladaju njime;odredjuju njegov karakter i ponasanje;odredjuju, konacno i njegovu sudbinu.Protivrjecnosti u licnosti Onjeginovoj ogledaju se i u njegovom odnosu prema Tatjani.Pri prvom susretu on ce zapaziti Tatjanu,ostavice ona na njega utisak,ali ga nece zainteresovati.Kada mu Tatjana pise,on je hladan i razocaran covjek kome nije stalo do porodicnih obaveza jer nije sposoban za osjecanje ljubavi i neznosti.Drugi susret sa Tatjanom,sada udatom zenom,damom iz visokog drustva cini preokret u svijesti i zivotu Onjeginovom:napustanje gordosti,priklanjanje licnoj sreci i ljubavi.Ali sada se ponavlja istorija uz zamjenu figura:on je taj koji pise pismo a ona ta koja ne odgovara,i odbija njegovo udvaranje.Jednom vec porazen razocaranjem u zivot on dozivljava konacan slom.Da bi pobjegao iz besmisla i praznine on krece na razna putovanja.Cilj u zivotu ne postoji,svrha se ne vidi.Po tome je Onjegin preteca "suvisnih ljudi" koji ce postati predmet postpuskinovske knjizevnosti..
TATJANA
Tatjana je odrastala i duhovno se razvijala u zdravoj seoskoj sredini koju karakterise patrijarhalni nacin zivota.Napajala se ljepotama ruske prirode a narodna predanja su bila prvi izvor znanja o svijetu i zivotu.To je u njoj razvilo ljubav prema ruskom selu koja je nikada nece napustiti.Ona je sanjarska priroda a samim tim osjetljiva i njezna.Tatjani su svi razgovori bili dosadni,ali se u njoj naglo pocela da budi ljubav i tu pocinje njen ljubavni roman.Ne moze da izdrzi,pise pismo Onjeginu,ogrijesivsi se o drustvene norme,obicaje i pravila ponasanja.Pismo je izraz nevine ali iskrene i tople ljubavi.Ona je svjesna razlike u drustvenom statusu ali ona i ne pomislja da je ta razlika bitna.Nakon razgovora sa Onjeginom njen svijet se srusio,njezna dusa je grubo povredjena,prva ljubav je prezrena.To je osetljivu Tatjanu dotuklo.
"Tatjana tuguje i cami,
Samuje,gasi se i vene;
Sad nista vise nju ne mami;
Ne doima se duse njene."...


Tatjana se prema svojoj nesreci odnosila dostojanstveno;kasnije isto tako dostojanstveno odbija Onjeginovo udvaranje.U njenom odgovoru je visokomoralni stav:ona nije srecna,i dalje voli Onjegina ali je sada udata zena,odgovorna i stabilna licnost koja nece da blati ni sebe ni muza.Tatjana je najtopliji,najljepsi i najljudskiji lik romana:U njegovo oblikovanje Puskin je unio sve svoje pjesnicko umijece i cijelo svoje srce.

Kir Janja

Kir Janja je lik koji je stvoren po uzoru na Harpagona, iz Molijerove ,,Tvrdice"..Tvrdicu si radio ako ne proshle, onda ove godine , negde na pochetku..Analiza likova francuske tvrdice se , maltene, poklapa sa Sterijinom.. Ne bi trebalo da ti bude teshko.
,,Kir Janja" je oshtra satira izopachenih karaktera i naravi.
Kir Janja ni ne bi bio smeshan lik da njegova shkrtost nije hiperbolisana. On shtedi na banalnim stvarima, hrani, garderobi, izuzetno je vezan za novac, naziva ga svojom decom, shkrt je do te mere da se dvoumi i kad mu Juca postavi ultimatum : ili da joj kupi sheshir, ili da se ona vrati svojoj majci..Zbog sitnichavosti je vishe izgubio nego shto je dobio( cenkao se za konje dok nisu izginuli, jer nije hteo da plati zidare da im naprave shupu; sirce je iscurelo, jer je predugo stajalo u podrumu.. Kao mito notaru Mishicu nudi jabuku:hahaha::mrgreen:-to je meni na'jachi deo i to teshka srca.. Komichno je i to shto se u njemu vodi bitka izmedju tvrdichluka i ljubomore , tj. posesivnosti prema Juci.. Naravno preovladava tvrdichluk..Ako ti se bash ne chita, a i jezik jeste malkice konfuzan , pomeshan sa grchkim, pogledaj "Kir Janju" sa Vojom Brajovicem u glavnoj ulozi.. Igra i Branimir Brstina kao notarosh..iii Josif Tatic, i ne znam ko josh.. Nisam bash skoro gledala, mozzda proshle , pretproshle ustvari godine, i umirala sam.. Veruj, nasmejacesh se dvaput vishe nego shto je pristojno. i iskristalisace ti se komichno kod Janje

MARKO KRALJEVIC KAO KNJIZEVNI LIK

Marko Kraljevic je definitivno bio najpopularniji junak kod narodnih pjevaca i pripovjedaca, koji su stvorili mit o covjeku nenadmasne snage i hrabrosti. Bio je zastitnik Srba od surovih turskih osvajaca i kao takav ulivao je narodu nadu u srca. To je bilo veoma znacajno, jer se na taj nacin Srbi istrajali pod turskim jarmom sa neunistivim snom o slobodi, koji su davno izgubili. Stvarajuci u svojoj masti takve likove poput Marka, oni su vjerovali da ce Bog da se smiluje na njihove patnje i zaista posalje junake takvih sposobnosti, koji bi ih oslobotili otomanskih okova. Iako je Marko Kraljevic u stvarnom zivotu bio turski vazal, tj. izdajnik koji se borio na turskoj strani, njima je bilo potrebno da vjeruju da postoji takav junak, hrabar i neunistiv, koji ce ih voditi do slobode.
Marko je u pjesmama, dakle, opisan kao veoma krupan covjek izuzetne snage, mudar i hrabar. Posjedovao je i druge talente, a jedan od njih je da je mogao zaista mnogo da popije, a da se ne napije. Napomenimo i da nije mogao nikuda bez vina. Vjesto je baratao topuzom teskim 66 oka, koji je dosao glave svim Turcima i "negativcima" koji bi se sa njim uhvatili u kostac. Nije bilo stvora koji ga se nije plasio. Njegova majka Jevrosima, koja ga je odgojila bez pokojnog oca Vukasina, bila mu je zivotni savjetnik. Kao mudra i stara zena davala mu je savjete koji bi mu pomogli u zivotu.


Bio je tvrdoglav pa nije poslusao majcine savjete da se mane hajducenja.
Marko Kraljevic je imao konja Sarca od koga se nije odvajao. Zivio je veoma dugo(u nekim pjesmama pominjano je i 300 godina), a o njegovoj smrti vezano je vise legendi. Najprihvacenija je da nije umro od maca, u boju, sto bi se ocekivalo od takvog ratnika, nego mu je bog jednostavno uzeo dusu ka sebi na planini Urvini. Marko je prije toga bacio svoj topuz u debelo more i rekao: "Kad moj topuz iz mora izis'o, onda 'vaki junak postanu!"
Druga legenda kaze da se sa Sarcem sklonio u jednu duboku pecinu, u kojoj spava dubokim snom, cekajuci trenutak kada ce ponovo njegovom narodu biti potrebna njegova junastva.

ROMEO I JULIJA – ŠEKSPIR

Rođen 1564. godine u Strafordu, u srcu seoske Engleske, Šekspir je verovatno najznačajniji pisac iz doba renesanse. Njegov književni opus obuhvata dve velike poeme („Venera i Adonis“, „Otmica Lukrecije“), zbirku od 154 soneta i trideset šest drama, komedija, istorija i tragedija. Šekspirovo celokupno delo može se podeliti u četiri kategorije: komedije i istorijske drame (napisane do 1596.god); velike i vedre komedije (od 1596-1600); tragedije (1601-1609); period romantičnih drama ili tragikomedija (1609-1612).
Jedna od njegovih prvih velikih tragedija – „Romeo i Julija“ – napisana je 1594, i odmah je Šekspiru donela reputaciju velikog dramskog pesnika. Podjednako dobro prihvatili su je i plemstvo i široke narodne mase, kao i tadašnja književna kritika. Zahvaljujući slavi „Romea i Julije“, Šekspir je osnovao londonsko pozorište „Glob“.
Iako napisana u prvoj fazi stvaralaštva, kojoj pripadaju komedije, ova više dramska poema nego drama, smatra se prvom Šekspirovom tragedijom. U njoj ima veselosti i elemenata komike, ali se, nakon vrhunca, radnja dalje razvija tužno-dramatično, da bi se, na kraju, završila tragično. Lirski karakter „Romea i Julije“ označava pesnikovu prelaznu fazu iz lirike u dramu. Hor, kao intermeco između scena ili prolog, služi da, u obliku soneta, rezimira situaciju koja se dogodila u prethodnoj sceni ili da nagovesti šta će se dogoditi u narednoj.
Legenda o nesrećnim ljubavnicima veoma je stara i bila je popularna i pre nego što je Šekspir napisao tragediju. U hronici italijanskog grada Verone, spominje se priča o Montekijima i Kapuletijima iz 1303.godine, to jest o ljubavi između mladića Romea i devojke Julije (Đulijete), koji potiču iz zavađenih porodica.
Nema ni jednog Šekspirovog dela u kojem se ljubav ne pojavljuje: bilo kao zahvalna tema razgovora, pokretačka snaga likova ili, najčešće, kao preporodilačko osećanje koje vraća radost prvog viđenja lepote u svetu. U većini Šekspirovih dela, tuga ili radost zaljubljenika vraćaju njegove tragične usamljenike u naš svet, a nas približavaju njima. Za razliku od brojnih komedija u kojima ljubavnici uvek imaju svoj kutak gde im niko ne smeta, Romeo i Julija su okruženi svetom svakodnevice i ugroženi silama mržnje. Nad poezijom njihove ljubavi nadneo se mač proznih sila onih od kojih zavise. Romeo i Julija protiv Verone; ili deca u ljubavi protiv roditelja u mržnji; mladi protiv starih koji su zaboravili na mladost i protiv onih mladih koji neće za nju da znaju... Ukratko, reč je o sukobu između velike i idealne ljubavi sa malim i stvarnim svetom.

Radnja Šekspirove tragedije smeštena je u autentični ambijent legende – u Veronu, ali se događa u vremenskim okvirima XVI veka. Sve se odvija munjevitom brzinom, u toku od samo nekoliko dana. Mladi Romeo i četrnaestogodišnja Julija sreću se na maskenbalu u domu Kapuletijevih, na kojeg Romeo krišom dolazi, jer on pripada Montekijevim koji su, zbog neke stare razmirice, u sukobu sa porodicom Kapuleti. Ta tvrdoglava upornost dve porodice, koje se inate u međusobnom plemićkom ratovanju, onemogućiće da se ludo zaljubljeni mladi par javno i slobodno spoji bračnom vezom. Pošto su se tajno venčali, njih dvoje kuju plan kako da se oslobode porodičnih stega i pobegnu iz Verone. No, zamršena situacija, splet nesrećnih okolnosti i igra sudbine učiniće svoje: Julija će simulirati svoju smrt uspavljujućim napitkom, a Romeo će, ne dobivši na vreme vest o njenoj maloj zaveri, u tu smrt poverovati i ubiti se u grobnici svoje dragane. Probuđena Julija će, pošto ugleda mrtvo telo svog ljubavnika (i muža), učiniti isto: svoje srce probošće Romeovim nožem. Tek nakon njihove smrti, porodice će se pomiriti. Tako je romantična i, verovatno, najdirljivija legenda o večitoj ljubavi ovekovečena u Šekspirovom remek-delu.
Romeovo i Julijino samoubistvo je, u stvari, poslednji i vrhunski izraz njihove ljubavi. Da bi ostala ono što jeste i bila više od toga, njihova ljubav mora prestati da postoji u svom zemaljskom vidu. Međutim, iza njihovog odlaska ostaje jedno osećanje i jedno saznanje. Posmatrajući tužni prizor roditelja nad mrtvim telima svoje dece, knez na kraju kaže:

„Sumoran mir jutro donosi nam ovo,
sunce od tuge ne moze da sine.”

Najupečatljiviji su likovi glavnih junaka: Romea i Julije. Njihova veza je do krajnosti idealizovana, „savršena“ ljubav sa diskretnim nagoveštajima strasti. Julijine reči, izgovorene nakon što je prvi put ugledala Romea, stavljaju do znanja čitaocu da takva ljubav nema srećnu perspektivu.
Interesantan je lik Romea koji, iz nestašnog mladića lako zaljubljive prirode, izrasta u ozbiljnog i zrelog muškarca, spremnog da se žrtvuje zbog ljubavi. (Inače, na italijanskom jeziku, „Romeo“ znači „hodočasnik“.)
Takođe, tu je i Paris, mladi plemić i nesuđeni Julijin muž – još jedan do očaja zaljubljen muškarac, koji se, zbog neuzvraćenih osećanja, survava u tragičnu smrt. Zatim dadilja, Julijino „rame za plakanje“, majka umesto majke, najbolji prijatelj pun razumevanja, savetodavac toplog srca; Merkucio – Romeov prijatelj, koga krasi zdravorazumsko rasuđivanje i požrtvovanost. Otac Lavrentije je najbliži ljubavnicima i najviše u stanju da saoseća sa njima.
Mnoštvo sporednih likova čini galeriju različitih karaktera koji, svi zajedno, čine tragediju psihološki istančanom.

Neke scene iz „Romea i Julije“ smatraju se „antologijskim“; takva je, na primer, u drugom činu, čuvena scena u vrtu Kapuletijevih, kada se Julija pojavljuje na balkonu i prvi put razmenjuje ljubavne izjave sa Romeom. Ili, u trećem činu, sceni petoj, dijalog Romea i Julije, koji ima šaljivu notu bračne razmirice oko toga da li ptičija pesma pripada ševi ili slavuju.
Kod nas je, 1874, ovu tragediju preveo pesnik Laza Kostić, veliki poznavalac Šekspirovog dela. Jedan kritičar (Sv. Nikolajević) tada je primetio: „Delo Romeo i Julija opeva ljubav, od njenog prvog, još nesvesnog šaputanja sa prorodom, koja se istom budi, do njene valovite siline, kad joj, kao nekoj nadzemnoj silini, obični izumi čovečijeg razuma ne mogu odoleti; predstavlja razviće ljubavi od njenog nevinog igranja sa suzama i uzdasima besposlene momčadi i devojaka do užasne krvi u grobnici veronskoj...

Zivot Mileve Maric Anshtajn

Mileva Maric rodjena je 19.12.1875. u bogatoj porodici u Titelu (tada deo Austro-Ugarske) kao najstarija od troje dece u porodici. Prilikom rodjenja ishcheshen joj je kuk pa joj je leva noga bila kraca. Imala je mladju sestru Zorku i brata Milosha. Mileva je 1886. godine krenula u gimnaziju u Novom Sadu ali se prebacila u gimnaziju u Sremskoj Mitrovici. Maturirala je kao najbolja uchenica iz matematike i fizike. Od 1890. godine ishla je u posebnu shkolu u Shapcu gde si inache ishli samo dechaci. 1896. godine otishla je na studije fizike i matematike u Cirihu. Jedan od njenih kolega bio je Albert anshtajn koji je tad imao 17. godina. Njih dvoje su se zblizili. Njeni roditelji se nisu protivili toj vezi jer su znali da su njene shanse za brak male zbog njene bolesti,medjutim Albertovi roditelji su se tome protivili jer je ona bila 3 godine starija i nije bila Jevrajka. Albert je diplomirao i otishao kuci za raspust,a Mileva je ostala u Cirihu pripremajuci se da polaze ispite. Mileva i Anshtajn su se ponovosreli na jezeru Komo,a nekioliko nedelja kasnije ona je saznala da je trudna. 1902. u svojoj 27. godini Mileva je rodila cerku Liserl. Sa nezavrshenim fakultetom i vanbrachnim detetom osecala se kao sramota za porodicu. Sledece godine Albert i Mileva su se venchali. Liserl je obolela od sharlaha i nije poznato da li je umrla ili je data na usvajanje. Anshtajn se posvetio fizici,a Mileva se borila sa gubitkom deteta i neuspehom na fakultetu. Njihovi odnosi su se popravili rodjenjem sina Hansa Alberta. Albert je pocheo da se dopisuje sa bivshom devojkom i njihov brak je ponovo pao u krizu. Da bi vratili mir otishli su na odmor, a njihov drugi sin Eduard rodjen je 1910. godine. Posle nekoliko godina Albert je pronashao ljubavnicu,rodjaku Elzu Lovental. Mileva je sa decom otishla u Cirih,a 1916. godine Albert je zatrazio razvod od Mileve. Ona se od ovoga razbolela pa je o deci brinula njena sestra Zorka dok nije dozivela nervni slom. Zvanichno,Mileva i Anshtajn su se razveli 1919 godine,a Albert je ozenio Elzu. Anshtajn je novac koji je dobio od Nobelove nagrade predao Milevi,a ona ga je iskoristila za negu mladjeg sina koji je oboleo od shizofrenije. Hans Albert je sa svojom porodicom otishao u SAD. Dugovi koji su nastali zbog Eduardove bolest Mileva nije mogla da plati. zato je prodala dve kuce,a postojala je opasnost da ostane i bez trece pa se obratila Albertu za pomoc. Albert je pezeo kucu ali je ona tu mogla da zivi. Milevi je pozlillo nakon jednog Eduardovog nasilnog napada i onesvestila se. Umrla je 3 meseca kasnije u bolnici,a sahranjena je na cirishkom groblju Northdom,4.8.1948. godine. Shira javnost je saznala za njen grob tek 2003 godine zaslubom Petra Stojanovica. Njen grob nema spomen plochu,a iznad njenih ostataka leze ostatci josh nekoliko ljudi.

Krvava bajka

pesma ima naslov krvava bajka zato sto je zlocin o kome pesnikinja peva prosto neverovatan,a izvrsen je sredinom 20 veka u evropi kaja se ponosi svojom bogatom kulturnom tradicijom i naucnim progresom.U zelji da svemu tome prida prizvuk neverovatnog,fantastickog,a opet moguceg i opsteljudskog,koje ostaje da se prica mladima u stilu bajke.Desanka Maksimovic tako i zapocinje svoje delo:
bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu.....

Vreme kao da je izbrisalo pamcenje o nazivu zemlje u kojoj se tacno to dogodilo.To uostalom kao da i nije vazno.Vazno je da se to istinski dogodilo i da je to bilo "u nekoj zemlji"da je to "zemlja seljaka"i da je ta zemlja na Balkanu.Naziv zemlje se podrazumeva-Srbija


sta se tacno dogodilo u toj "zemlji seljaka "
dogodio se najveci zlocin,zlocin nad zlocinima-"krvavA bajka"
UMRLA JE MUCENICKOM SMRCU CETA djaka u istom danu

to je vazno ,jedino sto je vazno i za onoga koji slusa"krvavu bajku"i za onoga koji pripoveda:djaci su isterani iz ucionice i odvedeni na streljabnje,da se vise niko i nikada ne vrati.A po svemu su bili isti:po godini rodjenja,po skolskim obavezama, po svecanostima na koje su vodjeni , po bolestima od kojih su pelcovamni,po snovima i nadama i po danu ili trenutku kada su umrli.U tome i jeste tragika o kojoj peva pesnikinja.Niti su bili borci , niti ljudi koji kuju zavere i misle na neciju smrt.Oni su jednostavno bili djaci koji sede u klupama I RESAVAJU NEKE zadatke.Kao i svi drugi djaci imali su ocene,svoje sbnove i djacke tajner:PUNI POLETA I VERE U BuduCnost,u ljudsku srecu i dobrotu:imali su mnostvo planova koje su postavljali [pred sebe

i cinilo se svakom da ce dugo da ce vrlo dugo trcati ispod svoda plava dok sve Zadatke NA svetu ne posvrsava.......

tako su sanjarili oni koji su verovali u sebe u svoje svetle snove i zlatne ideale nimalo svesni da im se blizi skori kraj i da ce ostati svetle snove i stranama kamene citanke kao najveci i jedini junaci "krvave bajke",A kad je dosao trenutak pogibije,desilo se ono o cemu pre toga niko nije mastao.I AKO je dosao trenutak pogibije desilo se ono o cemu pre toga niko nije mastao,.IAko jos decaci i devojcice bez panike i straha "uzeli se za ruke" i "na streljanje posli mirno,PRIBRANO KAO DA SMRT NJE NISTA.tO UZIMANJE za ruku simbolise drugarsko bratsko i solidarnio ponasanje i poslednju zalju svih njih:da zavrse onako kako su i ziveli u svenu bliski jednaki slozni pa i onda kada se zauvek odlazi i ostavlja ovozemaljski zivot!eto ,iz tih razloga je doslo do promene u stihovima koji se ponavljaju,Prvi i drugi put pesnik istice:
...umrla je MUCENICKOM smrcu
ceta djaka
u ISTOM danu
u 3 ponavljanju doslo je do promene ,pa strogfa glasi
........umrla je JUNACKOM smrcu
ceta djaka
u ISTOM danu

Poslednja ispovest Antigone

Biti Antigona znaci biti hrabra i odlucna licnost. Znala je da se suocava sa smrcu, tamom podzemlja, a nisu je zaustavili ljudski stvoreni zakoni i naredbe. Odlucila je, iako svesna krivice koju ce ispastati, da postuje Bozje odredbe i pustila da je vodi ljubav sestre prema bratu.
Sinoc dok me je magla vodila u praproslost, njena ispovest u tamnoj jami glasila je otprilike ovako: "O gresko moja, zar si greska? Zar ja da prihvatim da mi brata rastrgnu zveri, da mu telo raznesu ptice? O sudbino, zasto si me takva izabrala? Zar bi ti svog brata dala raznosacima semena, da li bi mogla ziveti poslije? O zivote moj kratki, vise svetla ne videla, vise zore ne docekala. Da je Sfinga moje patnje znala, pitanja bi o meni postavljala. Hemone, tebi zena nisam bila; tebi, nerodeno dete, majka nisam bila. Bogovi vas sam moralni zakon postovala, probala sam mrtvo telo pepelom posuti i Vama ga predati, ljudska rec me kazni. A sad primite i mene, novog stanovnika podzemlja." Antigonino stradanje shvatam kao neku svetinju, olicenje neznosti i pozrtvovanosti. Izdigla se iznad svih, jer: "Necu stradati,a plemenita da me ne zadesi smrt." U zivotu treba imati cilj,nastojati ziveti u skladu sa sobom. Divno je osetiti ljubav i treba je uzvratiti, jer kada sebe celog ulozimo i damo, tek tada mozemo biti celi. Citajuci ovo delo i "uvlaceci" se u svaki stih, postala sam bogatija za jedno saznanje. Mislim da sam, ponekad, Antigona. Mozda smo svi mi. Svoju licnost najvise otkrivam u teskim situacijama i tada uvidjam sta sve mogu da ucinim. Kada istinski volim, posvetim se u potpunosti bez rezerve. Bez sumnje da bih mogla biti povredjena i porazena, jer mnogi Kreonti zagorcavaju zivot. Tada saznajem da , inace, nisam ni svesna koliko sam jaka i koliko mogu podneti. I tada nastojim da se uspravim, visoko poletim i prkosno kazem:"Za ljubav, ne za mrznju ja sam rodjena." Dok talasi udaraju, treba ostati nerazrusiv greben, dici se iznad vremena, kao Antigona. Kao mi.

Na Drini ćuprija

Najpoznatiji roman Ive Andrića, „Na Drini ćurpija“ (1945), hronološki prati četiri veka zbivanja oko velikog mosta preko reke Drine u Višegradu, koji je izgradio veliki vezir Mehmed paša Sokolović, poreklom iz tih krajeva. Godine 1516. Mehmed paša je, prema vladajućem običaju uzimanja „danka u krvi“, kao srpski dečak na silu odveden u tursku vojsku i poturčen da bi se kasnije uzdigao lestvicama vlasti i postao prvi do sultana. Kao moćnik, odlučio je da u rodnom kraju podigne zadužbinu, veliki kameni most na jedanaest lukova. Most je integrativna tačka romaneskne naracije i njen glavni simbol. Sve prolazi, samo on ostaje da ukaže na trošnost ljudske sudbine. Most je mesto dodira istorijski verifikovanih ličnosti i bezimenih likova koji su plod piščeve imaginacije. Roman „Na Drini ćuprija“ u kojem se uglavnom dosledno hronološki opisuje svakodnevni život višegradske kasabe je, zapravo, „višegradska hronika“, pandan „Travničkoj hronici“ i „Omerpaši Latasu“ koji je „sarajevska hronika“: u sklopu toga hronikalnog troknjižja Ivo Andrić pripoveda o „turskim vremenima“ u Bosni. Roman počinje dugim geografskim opisom višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebna markantna ona o uziđivanju hrišćanske dece u jedan od stubova. Poreklo legende je u nacionalnom mitu i epskoj viziji sveta koja je književni ekvivalent toga mita. Legende su po pravilu paralelne, imaju hrišćansku i muslimansku verziju. Kraj romana pada u 1914. godinu kada su trupe austrougarske monarhije, u povlačenju, ozbiljno oštetile most. Sa rušenjem mosta izdiše i Alihodža, jedan od najčešće pominjanih likova, koji simbolizuje kraj starih vremena. Između početka i kraja romana, između građenja i rušenja mosta, širi se pripovedački luk dug četiri stotine godine u kojem, u formi vrlo razvijenih epizoda, zapravo, celih priča, Andrić niže sudbine višegradskih ljudi, svih vera. „Na Drini ćuprija“ je po načinu tvorbe „novelistički roman“ jer nastaje nizanjem brojnih priča koje mogu stajati i samostalno. U tom romanu pisac je sproveo punu ciklizaciju svojih „višegradskih priča“, pa je tako od jednog tematskog ciklusa, postupkom ulančavanja nastala složena hronika. Neke likove iz romana „Na Drni ćuprija“ susrećemo i u Andrićevim pripovetakama (npr. Ćorkan, Toma Galus).

Slika društva, datog u istorijskom preseku, u romanu „Na Drini ćuprija“ toliko je razuđena i slojevita da se može reći kako pisac-hroničar iz nadtemporalne tačke tvorca jedne moderne legende „vidi kroz vreme“, prozire njegovu suštinu i raspoznaje i svedoči ograničenost ljudskih moći, podjednako onih koji veruju da moć imaju i onih koji tu moć nikako nemaju. Most, kao nemi svedok, pamti ukrštaj i prividno trpeljivo prožimanje, a u stvari antagonizam različitih kultura, vera i tradicija i dve civilizacije, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, večita tačka na kojoj se trenje i komešanje što neminovno porađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) oseća i vidi jasnije nego drugde, u gotovo kristalno čistom, opredmećenom obliku. Roman o mostu se, kao i većina drugih Andrićevih romana i pripovedaka hrani istorijom Bosne, zemlje razmeđa na kojoj se sustiču i mešaju evropska i azijska religija i način života, vode ratovi i mirnodopske međukonfesionalne i političke borbe, i sklapaju kratka i varljiva primirja. Kao zemlja protivrečnosti Bosna nedri osobenu kulturu življenja, punu vitalizma ali i atavizma. Ljudi koji se, igrom sudbine, zatiču na takvoj pozornici, igraju samo kratkotrajne dramske epizode u velikom pozorištu istorije.

"Niko u starosti ne bi smeo da ostane sam"(Hemingvej - Starac i more)

Zbog covekove iskonske potrebe za ljubavlju, toplinom, on se kroz zivot trudi da bude okruzen ljudima koji ce ga voleti, koji ce mu se diviti, a samim tim i biti njegov oslonac i podrska. Zato covek gradi prijateljstva, osniva porodicu.

U mladosti mnogi ne razumeju pravu vrednost zivljenja.Misle da su sami sebi dovoljni. Jurcaju za karijerama, materijalnim osloncem, a ljubav i porodicu guraju u stranu. Vode se mislju " Mlad/a sam, imam vremena za te porodicne stvari! " Medjutim ne retko se desava, da kada to davno gurnuto u stranu pozelimo realizovati, kada pokusamo najlepsu lutku podsvesti oziveti, bude kasno. I nestigavsi se osvrnuti vec nas je docekala starost, ali sto je najjezivije - U SAMOCI! Najstrasnija je samoca u poznim godinama, tada covek nema izbora vec da se smireno preda poslednjem snu. Tuzno je da sve sto je stvarao, nema kome ostaviti, a to silno bogatstvo prestaje da ispunjava. Srecu, ali onu istinsku, covek je pomesao sa lagodnim zivotom punim uzivanja, samocu pokusava nadoknaditi novim stanom, automobilom i najtuznije pokusava kupiti ljubav! Danas, veoma je tesko spojiti u celinu srecnu i bogatu mladost, sa srecnom i ispunjenom staroscu. Zivot iziskuje mnoga odricanja, ali svako ko se zarad porodice odrekao ugledne i visoke karijere, nije se pokajao. Kada vide svoju decu ili unuke, srce im obuzme toplina, a starost im je ziva i ispunjena, STAROST IM JE MLADA!
Za primer nesrecne starosti, uvek uzmem svoju komsinicu sa prizemlja, koja nije imala nikoga osim svojih crnih macaka, zivela je sama. Niko je nije posecivao, niti je ona kuda isla. Svaki dan je sedela na ulazu, sa starim olinjalim mackom razgovarala, dok joj se on lenjo motao oko nogu ili pospano predeo u njenom krilu, dok ga je milovala svojim koscatim rukama. Kada bih prolazila kraj njih, nazivala bih joj dobar dan, ali mi se vise cinilo da mi macak klima glavom, a ne ona. Za njom se u vazduhu osecao miris sivila, a hladnoca je dugo lebdela nad njenim tragom. Bila sam jako mala, ali jos tada sam imala zelju da nikada ne budem tako sama, da moj zivot ne bude tako promasen, vec da ostavim svoj trag; da imam srecnu starost, kao sto sam imala detinjstvo, kao sto sada imam mladost.

Zaista, nesto najtuznije je docekati starost u samoci. Tesko je prilagoditi se i boriti se sam, uvek je lakse ako uz sebe imamo nekog kome je stalo da se zajedno radujemo svakom novom danu, da zajedno prizivamo dane mladosti, obojimo staracke dane bojama leptirova. Da nikada ne budete sami, vec da oko vas bude mreza srece kojom ste povezani sa drugim ljudima!!!

Tragicna sudbina lepotice Sofke ("Necista krv" - Borislav Stankovic )

Nosioci radnje ovog svevremenog romana, "Necista krv" , su likovi promasenog zivota, neostvarenih snova, bez prozivljene mladosti, pogresnih uverenja i poatrijarhalnog odgoja.

Sofka je glavni lik, radnja romana se vrti oko nje i bazira na njen zivot - ona je srediste zbivanja. Neobicne,savrsene lepote, drskog pogleda jako je privlacila ali istovremeno i plasila muskarce. Biserno bele puti,zanosnih oblina, duge bujne crne kose;jednostavno plenila je svojom pojavom. Aristokratskog drzanja, odgojena tako da misli da je iznad svih, da joj ostale devojke nisu ni blizu. Kada bi onako izazovno setala dvoristem ili stajala na kapiji, prodorno je posmatrala muskarce ne krijuci pogled, obraza rumenih zbog vrele krvi koja je tekla njenim venama. Cesto je nocu razmisljala o svojoj necistoj krvi, sanjala bi cudne snove od kojih se budila oblivena znojem, tesko disuci. Odrasla je sa majkom, dok je otac za nju bio stranac, jer je retko dolazio. Efendi Mita je retko dolazio, ali je jako voleo svoju kcer Sofku. Njena majka se trudila da svojoj jedinici nadoknadi svu potrebnu ljubav ali i materijalne stvari koje cine svaku devojku srecnom: raskosne haljine, ukrase... Dakle, lagodan zivot, zaduzivanjem kod nekadasnjih seljaka. Tako Sofka nikada nije osetila ni saznala koliko je zapravo njena porodica osiromasila. Kao i svaka devojka, mastala je o svom buducem suprugu, o braku iz ljubavi. Za nju je bio veliki sok kada je otac odlucio da je uda za dvanaestogodisnjeg decaka Tomcu. Njeni snovi su se srusili u trenu, najpre je kategoricno odbijala, ali kasnije svesno pristaje da se zrtvuje radi materijalnog spasenja svoje porodice, iz ljubavi i postovanja prema ocu. Njen zivot uz Tomcu bio je u jednom periodu jako srecan, pun ljubavi. Medjutim, otac joj po drugi put u zivotu rusi snove i remeti harmoniju. Njen zivot od trena kada je Efendi Mita trazio ostatak novca od Tomce, krenuo silaznom putanjom u beskraj. Trpela je ponizenja i udarce, cesto bivala u potpunosti opijena da bi pobegla od stvarnosti. Predala se svojoj necistoj krvi, pozivala sluge u svoje odaje... Deca su joj se radjala degenericna, bleda i bolesna. Necista krv se prenela i na njeno potomstvo. Spas vise nije postojao, kao ni izlaz iz te bolne situacije.

Jedan mlad zivot je unisten. I pre pocetka Sofka je dozivela kraj. Dozivela je tezak slom i vise se nije oporavila, niti se trudila da joj bude bolje. Predala se, izgubila svu svoju lepotu, izgubila svetlo na kraju tunela. Nemilosrdno je unistena kao zena, kao majka, kao individua. Zaista tragicna sudbina!

MARKO KRALJEVIC KAO ISTORIJSKA LICNOST

Marko Kraljevic rodjen je sredinom XIV vijeka kao sin kralja Vukasina, gospodara Prilepa, i velikog dijela Makedonije, i majke Jevrosime. Otac, kao vladar tog dijela Makedonije, opremio je vojsku sa bratom despotom Ugljesom. Ta vojska trebala je da sprijeci dalju najezdu Turaka na Balkansko poluostrvo i porobljavanje srpskih zemalja. Nazalost, dok su bili utaboreni na obalama rijeke Marice, u noci 1371. godine, Turci su ih bez najave napali i napravili pravi masakr. U bici na Marici poginuo je Vukasin i njegov brat a njegove zemlje pale su pod tursku vlast. Marko, kao prestolonaslednik, nemocan da ucini nesto vise, zbog turske nadmoci, postaje turski vazal. To je podrazumjevalo i njegovo angazovanje u vojnim operacijama turske vojske. Ubrzo se dokazao kao snazan i sposoban borac pa je dosao do titule turskog vezira, sto je prestavljalo visok polozaj u turskom drustvu. Njegovo omiljeno oruzje je, bas kao i u narodnim pjesmama, bio topuz kojim je vjesto baratao. Sudbina mu je odredila da izgubi zivot u bici na Rovinama i to na strani vojske koja je pogubila njegovog oca i okupirala njegove zemlje. Dakle, njegova prava istina o njegovom zivotu je dosta surova i daleka od prica iz narodnih pjesama, koje su ga velicale kao najveceg srpskog junaka.

Ep o gilgamesu

Ep(epopeja) o Gilgamešu je najstarije književno djelo za koje znamo. Smatra se praizvorom sve epske poezije, a nastao je tako reci u praskozorje civilizacije. Iako ne možemo precizno da odredimo vrijeme njegovog nastanka, pretpostavljamo da je mnogo vijekova stariji i od Homerovih epova, Starog zavjeta ili Veda i Upanišada.
Ovaj sumersko-akadski ili sumersko-vavilonski ep stvoren je i zapisan u Mesopotamiji, medurijecju, oblasti izmedu rijeka Eufrata iTigrisa. Pretpostavlja se da se, u neko neodredeno vrijeme u prošlosti, narod Sumera spustio sa sjevera i naselio u donjoj Mesopotamiji. Oni su zacetnici najstarije sacuvane kulture i tvorci prvog pisma u istoriji civilizacije. Sumeri su kao narod nestali u drugom milenijumu pijre n.e., stopivši se sa brijnim semitskim narodima koji su ih okruživali, ali jezik kojim su govorili i pismo kojim su pisali cuvani su u Mesopotamiji u religioznim obredima i pismima još dugo poslije njihovog nestanka: poslednji zapisi na sumerskom poticu iz prvog vijeka prije n.e., a nakon toga su I sumerski jezik i klinasto pismo definitivno nestali.
Ep o Gilgamešu pronaden je godine 1849, kada je O.H.Lejard otkupio Ninivu i u ruševinama biblioteke cara Asurbanipala zatekao mnoštvo tekstova ispisanih klinastim pismom; taj materijal spakovan je u sanduke i poslat u London. Prašnjavu gomilu polomljenih glinenih ploca tek 1874. uspio je da sredi i procita Džordž Smit, utvrdivši da pred sobom ima dijelove do tada potpuno nepoznatog epa. Praznina je bilo dosta, a kako je citav slucaj bio dobio neobicno veliki publicitet, list «Dejli Telegraf« raspisao je nagradu za onoga ko pronade dijelove koji su nedostajali. Smit je sam otputovao u Mesopotamiju i, gotovo nevjerovatnom srecom, u ruševinama Ninive pronašao upravo one komade plocica koji su upotpunjavali pricu o potopu, prekinutu na najzanimljivijem mjestu. Situcija sa tekstovima, medutim, nije nimalo jednostavna. Gilgameša su, kao junaka natprirodnih moci,slavili u pjesmama mnogo ranije od VII vijeka, iz kojeg potice ninivska verzija. Poznato je pet kracih poema na sumerskom jeziku, zapisanih na tablice još u prvoj polovini drugog milenijuma prije n.e. Te poeme se uslovno nazivaju Gilgameš i zemlja živih, Gilgameš i nebeski bik, Gilgameš i Aka od Kiša, Gilgameš, Enkidu i podzemni svijet (ili Gilgameš i vrba) i Smrt Gilgamešova.
Dobro je znati da su praznine u tekstu Epa o Gilgamešu znatno vece nego što se to, sudeci po rekonstrukcijama iz popularnijih izdanja, obicno misli. Ninivska verzija prvobitno je imala oko 3000 stihova od cega je do nas doprlo svega 1200 citavih, i otprilike isto toliko oštecenih.
Što se tice datovanja Epa o Gilgamešu, medu strucnjacima ima dosta razlika, ali ipak preovladavaje uverenje da je poema nastala u periodu izmedu XXIII i XXI vijeka prije n.e.. Najmlade datiranje-terminus ante quem-je oko 1800.prije n.e., ali se vecina specijalista s tim ne slaže. Inace, niko ne sumnja da je postjao istorijski Gilgameš, koji je zaista vladao u Uruku negdje izmedu 2800. i 2700. godine prije n.e.
Zanimljivo je da ime Gilgameš,kako je utvrdeno, znaci «otac-junak« ili »stari covjek-junak«. Enkidu, pak, u poemama koje prethode ninivskoj verziji nije saborac i prijatelj Gilgamešov vec njegov sluga. Znacenje njegovog imena tumaci se na razne nacine, kao »gospodar brana i kanala«, kao »gospodar rita i mocvare«, ili kao »stvorenje boga Ea(Enkija)«.

Rani jadi-Danilo Kis

Doživljaji iz detinjstva najviše se pamte i nikad ne umiru, ali samo kao neke pojedinosti, kao detalji i otrgnute slike. Sve ostalo iščezava u tami vremena i zaborava.
Sećajući se njih, Andreas Sam kao da prebira po prašini vremena, čisti komade, vraća im sjaj, spaja ih, pravi celinu doživljaja. Vrlo je malo ljudi čije detinjstvo ne nosi naslov ove knjige, pogotovo kad je reč o Srbima kao narodu. Da problem bude veći ovde se ne radi samo o ranim jadima, već se ti jadi vuku kroz celi život. Svako u ranoj mladosti doživi neke jade samo neko na teži, neko na lakši način. Ipak dok si dete sve ti je nejasno i u tim trenucima ne razmišljaš puno o tome. Tek kasnije, kad odrasteš, počinju da naviru sećanja čijih posledica tek onda bivaš svestan. Onda poželiš da se vratiš tamo i da izmeniš tok dogadjaja, ali bez uspeha. Dečak Andreas je vrlo rano ispio gorku čašu ovo sveta.Vreme je ratno nesigurno, a iz tog vremena povremeno sećanjem zalazi u neposrednu prošlost, a maštom u budućnost, željenu ali još nejasnu.Život teče u seoskoj sredini, medju običnim jednostavnim ljudima.U sećanju dominiraju siromaštvo, nesigurnost i beda kao stalni pratioci detinjstva.Andreas Sam je senzibilna ličnost, osetljiv na spoljašnje utiske, voli sve što je lepo-cveće, boje, mirisi,zvuci,njegova mašta je živa i nemirna.Sposoban je da oko sebe zapaža nevažne detalje, da u sitnicama sagledava suštine i lepote. Iz te sposobnosti proistekla je ljubav prema prirodi u kojoj će zapažati šume,drveće,travke,cveće,mirise,zvukove.Ali će zapažati i ono što je ružno i što je proisteklo iz čovekovog nemarnog odnosa prema prirodi. Ako je hteo da preživi morao je da radi. Možda bi to i bilo normalno, ali nekad je radio i ono što nije hteo. Vrlo je teško zamisliti svest jednog deteta, koje kada najviše treba da uživa u životu i bude bezbrižan, izlaže velikim naporima. Ipak je on samo dete, ali svet to ne vidi.Ali kakav je bio svet tada, takav je i danas možda samo u nekom drugom obliku. Priča Kruške ne zauzima ni polovinu stranice knjige, ali ukazuje na momenat koji se ne zaboravlja, gospodja Molnar izjednačava Andreasa sa psom. Ipak dečak je uspeo, da iz druženja sa prirodom, razvije smisao za lepo i sposobnost da se lepo oseti svuda oko sebe. Uloga roditelja u procesu odrastanja je nezamenjiva. Dečak Andi nema tu sreću da oseti očinsku ljubav. Za njegovog oca vezuje se samo par uspomena i slika- očev šešir i štap, pisma i dokumenti, slika u bolnici, vožnja u kolima i vest o njegovom nestanku.Nasuprot tome, majka i sestra se pojavljuju u skoro svakoj priči. Ta njihova stalna prisutnost pojačava osećaj okrnjenosti, nepotpunosti što dečak otvoreno ne pokazuje. On dolazi u ulicu kestenova da se uveri u istinitost svojih uspomena, da im nadje osnovu. Dolazi da razdvoji dečaka i mladića u sebi, da stavi pečat na svoje odrastanje i krene dalje. Možda bi trebalo da svi ljudi u životu osete bar malo patnje i bola, možda samo da im služi kao podsetnik. Nekim ljudima je to jednostavno neophodno da bi se opametili. Danilo Kiš, kao i mnogi drugi možda nikad ne bi saznali pravu vrednost života da nisu doživeli nešto loše ili teško.
Ova knjiga donosi mnogo nedoumica, samim tim što počinje posvetom za „decu i odrasle“. Nema nikakve sumnje da ona podjednako uzbudjuje sve osetljive čitaoce, bez obzira na starost. Njenoj vrednosti doprinosi i ta činjenica da su sva zbivanja bila stvarna i da ništa od toga nije izmišljeno. Neopisiv je taj doživljaj, kada posle pročitane knjige shvatiš da si postao vredniji za jedno saznanje o sudbini.

Prokleta avlija

Prokleta avlija - Ivo Andrić

Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,

Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim - Židov iz Smirne, zatvorenik Ćamil-efendija - bogati, mladi zatvorenik iz Smirne

Vrsta: roman

Sadržaj:

Zima je. Prevladava samo jedna boja - bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.

Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije - petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričat.Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblačilo, počeo je puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajući svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugrske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).

To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladić čuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!"

Srce

Čovek kada šeta šumom noću ne vidi ništa.... ni mesec ni zvezde, ni stabla ni životnije... misli da je sam i vidi samo tamu. I kada dođe na kraj šume, pred liticu vidi samo ponor i nema ideju kako i gde ići dalje. I kada iz mraka izađu neki ljudi koji mu pruže ruku i kažu da nije sam, čovek shvati da ne luta sam šumom, da nije sam u tami.
Kada voliš nekoga daruješ mu srce. I to srce nikada ne možeš dobiti nazad. Ono zauviek ostane kod toga nekoga, ponekad stoji, spremljeno u ormaru za bolje dane, ponekad se slomi. Kada ga daruješ, ne pitaš šta će ta osoba učiniti sa njim. Znaš samo da kada se udaljiš od svog srca osjećaš teskobu i tugu. I kada daruješ to srce, kada je kod nekoga i kada mu ne možeš blizu, tada dođe vrijeme da ti naraste novo srce. Ne isto, slično ali ipak drugačije. I kada to srce naraste, kada sazrije i popuni prazninu u kojoj je stajalo ono staro srce, tada dođe vrijeme da daruješ novo srce. I to srce nije isto kao ono staro, nove ljude voliš na novi način... ni lošiji ni bolji, jednostavno drugačiji. Nije moguće zamijeniti nikoga i ništa, moguće je samo preuzeti nečije funkcije, obavljati isti posao... cini se isto, ali nije. Jer srce je jedinstveno, ljubav je jedinstvena. Pomalo posebna i pomalo drugačija.
Zaljubiti se je lako, ali je teško dati srce.... naročito neko novo, neko koje je ponovno naraslo... koje je zamijenilo ono staro... preboljeno srce. Da srce brže raste, bilo bi ga jednostavnije dati... da tako lako ne puca i da se može vratiti... bilo bi puno jednostavnije. Ali ne može.
I onda, ponekad nisi siguran... nisi siguran kome dati srce. Nisi siguran da li ga dati... nisi siguran da li ćeš opet morati čekati da naraste. I u ništa nisi siguran... ali to je tako... i ne moraš bit siguran.
Za neke stvari se isplati riskirati... darovati srce i ne misliti ni o čemu... ne Nadati se dobrom, ne strepiti od lošeg... samo se prepustiti valovima života. Vreme će pokazati koliko su naše odluke pametne, ali to je to... to su naše odluke, to je naše srce i kada ga odlučite darivati... samo je na vama kome ćete svoje srce dati.
Ljubav je teška karta u igri života, a srce nas vodi i pokazuje nam pravi put. Lako se lomi, sporo raste, ali onaj tko ga dobije može se zaista osećati srecnim. Najveći je dar kad nekom pokloniš svoje srce.

Moc reci i jezika

Jezik I reci predstavljaju moc, jer kroz govor razumemo stvarnost I same sebe. Nas vlastiti nacin upotrebe jezika mnogo govori o nama samima.
“Koliko mogu reci, toliki je moj svet.”, rekao je jedan filozof sto je u to vreme pokrenuo svet. U danasnje vreme, kada imamo puno nacina komunikacije, mislim da u ovome I te kako ima istine. Ljudi danas mnogo pricaju, i to sto kazu nema vise nikakvu vrednost. Dok prolazimo ulicom cujemo samo prazne reci, izgovorene nesvesno..milioni bespotrebnih informacija koji bombarduju nas um, svakodnevno. Sa televizije, radija, novina, interneta, ulice..iz autobusa, gde god se okrenem samo zombiji iz kojih izlaze prazne reci, bez ikakve vrednosti. Nas vlastiti nacin upotrebe reci I jezika mnogo govori o nama. Izbor izraza uslovljen je nasim stavovima, pogledima na zivot, mastanjima kao I mnogim opredeljenjima.
“Rec je data coveku da bi mogao sakriti svoje misli”, rece Malagrida. Dosta je istine u tome I ma koliko se odupirali ,reci umeju jako da povrede, a I da nas uvere u neke lepe stvari. Rec ima moc, vecu nego sto bismo zeleli. Za mene, moc reci dolazi sa usana onog ko mi je bitan, cije misljenje cenim I postujem. Ono sto rec cini mocnim, nije sta se prica, vec ko prica.
“Jezik kosti nema, ali kosti lomi” je narodna izreka koja mnogo toga kaze u samo jednoj recenici. Ne treba biti toliko mudar I pametan da bi je razumeo. Svakome je jasno da jezik kao organ u covecijem telu nema kosti, ali da l ice ovu drugu tvrdnju svi razumeti? Ne verujem. Ne verujem, zato sto nisus vi doziveli tu patnju, bol, ranu na dusi koju izazove samo jedna izgovorena rec koja se vise ne moze povuci. Nekada I sami povredimo drugu osobu, svesno ili nesvesno I nikada I necemo shvatiti koliki je taj bol, sve dok ga jednog dana ne osetimo. Sve dok jednog dana ne cujemo jednako bolnu I uvredljivu re cod strane nekog nama dragog. Sve ce se tada srusiti, mi cemo se razocarati, nikada necemo moci da zalecimo ranu na dusi. I posle samo jedne reci “Izvini.” Nece nam biti mnogo lakes, jer takve se stvari ne zaboravljaju.
Zar nije prava umetnost reci jednostavne stvari na jos jednostavniji nacin?