понедељак, 5. септембар 2011.

Reportaza

Saznavsi od druga Jove, da je Mirkov brat od tetke Ivan imao druga Misu,koji je uz pomoc vidovnjaka iz Borce zgrnuo pare na kladionici. Resio sam da ga I ja posetim.
Ako treba platiću i malo više, samo da saznam koji su brojevi na loto-u dobitni.
Deda Bora je živeo u nekom kućerku, na putu za Borcu.. Jedva sam ga našao. Prisao sam kuci I glasno pozvao deda Boru. Vrata mi je otvorila mrsava,pogurena starica.Deda Borina zena. Brzim,nervoznim pokretima ruku,bez ijednog glasa pokazala mi je da udjem u jednu malu sobicu na kraju dugogmtacnog I prljavog hodnika. Tog dana kiša je lila kao iz kabla. Morao sam da se izujem ispred vrata i da platim čim sam seo za kuhinjski sto. Takav je bio kućni red. Deda Borina žena je skupila mrvice sa izbledele mušeme, i otišla da mi skuva caj. U jednom cosku bio je plavi lonac u koga je kapljala voda sa tavanice. Na zidu je visila slika Borisa Tadica na nekom teniskom turnirum, a ispod je bio zalepljen poster Bate Zivojinovica kao Valtera. Ništa mi se ovo nije dopalo, ali bio sam spreman da progutam sve, čak i caj iz prljave šoljice, samo da čujem dobitnu kombinaciju loto brojeva. I taman kad je deda Bora zažmurio i počeo da se opušta, neko je zalupao na vrata. Bila su to dva milicionera koja su tražila deda Borinog sina zbog nekog ukradenog motora. Jedva ja objasnih kako sam tu slucajno, zalutao,a oni,dobri ljudi mi skuvali caj.Pustise me drugovi milicioneri, a ja trk na put. Trčao sam do kola kao bez duše.
Tek sutradan sam shvatio da nisam saznao brojeve, a da sam ostao bez para. Sta da vam kazem. Cini mi se da je deda Bora prevarant. Ali cuo sam da ima jedna baba Rada u Mojkovcu. Kazu da je nepogresiva. Ja sutra odoh za Mojkovac. Ako neko hoce sa mnom,neka se javi.
Polazimo ujutru oko 9 h.

KRIVICA I KAZNA U ANI KARENJINOJ

U romanu Ana Karenjina Tolstoj otvara mnoga etička pitanja. Jdno od njih je i odnos supružnika. Neosporan je njegov stav da je neverstvo pristup koji zaslužuje kaynu. Ali ko je taj sudija koji će izvagati krivicu i doneti presudu.
Odgovor nam možda daje moto romana uzet iz ,,Biblije'' iz ,,Poslanice rimljanina'' apostola Pavla ,, Moja je osveta , ja ću je vratiti''. On nas upućuje na zaključak da Tolstoj kaznu za preljubu nije poverio ljudskom sudu , već sudu samog Boga-
Nije , međutim jasno , kako treba da se ispolji taj božanski sud. Jedan njegov oblik mogao bi da bude prevareni muž Karenjin. Saznavši za ženinu vezu , on je odlučio da kaznu uzme u svoje ruketako što će Ani uskratiti razvod i zabraniti joj da dalje viđa Vronjskog. Tu svoju odluku on pred sobom predstavlja kao religijski nadahnut čin: grešnicu ne odbacuje već joj ostavlja mogućnost da se popravi. Ali nedugo zatim iz njegovog razmišljanja saznajemo da su motivi duboko sebični ( njemu je stalo samo do sopstvenog ugleda , nikakve ljubavi prema ženi tu nema ) a i da je svestan da na ženu nema nikakvog moralnog uticaja i da od tog ,,pokušaja popravljenja'' neće biti ništa drugo osim laži. Sve ovo a i želju da Anu kazni Karenjin sam od sebe skriva , govori nam da ovde nije reč ni o kakvoj božanskoj , već o običnoj , pritzemnoj osvetoljubivosti smrtnih ljudi.
I drugi vid osvete , osuda javnog mnjenja i Anino isključenje iz društva nema ničeg božanskog u sebi. Većina žena bila je spremna da se obruši na Anu kad skandal izbije na videlo jer su joj zavidele.
Ostaje mogućnost da se sredstvo izvršenje božanske kazne za neverstvo bude savest glavne junakinje. U jednom trenutku , kada Anu sve više počinju da obuzimaju crne misli , smrt joj izgleda kaojedini izlaz iz nezavidnog položaja u kome se sama našla: ,, I sramota i bruka Aleksandra Aleksandroviča i moja užasna sramota , sve se spasava smrću''. Ali odmah zatimpojavljuje se još jedan motiv. ,,Ona će umreti i on će se kajati'' kaže Ana misleći na Vronjskog. U tim svojim poslednjim danima ona sve više gubi smisao za realnost , uobražava da je Vronjski mrzi jer voli drugu ženu i želi da ga kazni. Jeste smrt izbavljenje od svih muka ali prevagu za taj čin ipak odnosi bolesna želja , da njime povredi svog ljubavnika. Ni ovo ne liči na božansku pravdu.
Zaključak je da se zahtevi hrišćanskog morala previše visoki i služe jedino da ocenimo koliko smo malo sposobni da se po njima upravljamo. Zato iz ovog ugla , moto za roman možemo protumačiti kao ,, kao piščev uzaludan pokušaj da logiku svog romana saobrazi sa nekim sopstvenim , javno zastupanim etničkim i antropološkim načelima''.
Na to nas upućuje jedna posebna ravan ovog romana: znaci i snovi.
Za vreme prvog susreta Ane i Vronjsog , jedan čuvar pruge pao je pod točkove voza. Taj događaj je veoma uznemirio Anu i protumačila ga je kao rđav znak. Te epizode setiće se pre nego što se baci pod voz. Više puta će sanjati sličan san u kome se pojavljuje mali strašni , bradati seljak koji mrmlja francuske reči i uvek će se buditi sa osećanjem užasai strepnje. Čak će i Vronjski jednom prilikom sanjati nešto slično i osetiti nespokojstvo i jezu . Ovi prekognitivni snovi su nagoveštaj budućih tragičnih događaja.
Piščevu poruku možemo ovako shvatiti: ,, Još onda kada je prvi put upoznala Vronjskog , životni put Ane Karenjine bio je već unapred nekom nedokučivom nužnošću određen. Na neki tajni , zagonetni način Ana već tada zna kako će se završiti njena ljubav.'' Nema dakle , nikakve njene krivice , ničeg što je ona stvarno olučila i zašta bi trebalo da bude kažnjena ni od Boga ni od ljudi. Neka strašna mračna sila , odredila je Aninu sudbinu još pre nego što je njena veza sa Vronjskim opočela.
Ovde se otvara pitanje čovekove slobode. Ako nam je budućnost unapred određena , kako možemo uticati na svoje živote? Izgleda da je Tolstoj nosio negde duboko u sebi i jedno mračno saznanje koje je dovodilo u pitanje njegova etička i antropološka načela. Svetom ne upravlja ni neka promisao , a ni slobodna volja ljudskih bića , već neka slepa nužnost koja neumoljivo određuje sve ono što nam se u životu zbiva.
Možda ga je ta ista sila pod stare dane odvela na železničkus tanicu Astapovo gde će završiti svoj životni put.

NA DRINI CUPRIJA

Pred sobom imam delo nobelovca. Naizgled knjiga ko knjiga , Ivo Andrić , Na Drini ćuprija. Korice , šta znam sasvim obične sa likom pisca na sebi i slikom grada iza njega. Nad gradom dominira most. Ništa me ne vezuje za knjigu. Da mogu da biram knjigu ne bih pogledao ali šta ću.
Ali , uvek ima neko ali , kao i obično pogrešio sam. Knjiga ima nečega u sebi. Neki šmek koji me je prosto tera da pročitam. Sklop i jednostavnost Andrićevih rečenica i sposobnost da pretoči misao su neverovatne. Opisi do najsitnijih detalja me vraćaju kroz vreme u neki drugi svet. Razrađeni likovi gde je svako poseban prave odličnu atmosveru. Mesto radnje , Višegrad , raskrsnicu na kojoj se sudaraju 3 različite kulture. Ljudski problemi i svakodnevnica. Sve je ovo ukomponovano u jednu celinu. Prosto neverovatno.
Toliko toga ima da se kaže. Međutim ja ću se osvrnuti na most i na neke poruke koje nam je Andrić ostavio.
Na samom početku dela Andrić nam daje opis mosta. Tada se naslućuje da će to biti glavna karika dela. Pa kako i ne bi. Posle prvih nekoliko stranica shvatamo njegovo simboličko i metaforično značenje. On predstavlja vezu. To je poenta cele knjige. Veze. Veze izmedju srpskog i turskog dela grada. Veza velikog vezira sa svojom izgubljenom prošlošću… I još puno primera. Takođe on je simbol trajnosti. Ljudi dolaze i odlaze ali on je tu svo vreme tu. Stoji , ponekad malo izmenjen ali tu je. U ovim pričama , ćuprija i najviše pati. Niko nije prošao toliko toga. Prvo požar. Vatra je pojela tursku kasarnu koja je bila izgrađena na mostu i odnela živote turskih vojnika. Čovekova nemarnost je mogla da košta grad mnogo više. Ali ćuprija je ostala na mestu samo malo isprljana od dima i čađi ali kiše su sve rane sprale. Maloumnost i nezahvalnost ljudi ce se tek kasnije videti u pravom svetlu. Naime most će biti miniran zbog nastale krize. Na sedmom stubu mosta naći će se pandorina kutija. Trudim se ali ne mogu da shvatim čemu to. Iako je ratno stanje vojske Srbije i Austro-ugarske bi prešle Drinu sa i bez mosta. Ljudska nezahvalnost je premašila granice. Stanje se smirilo a kutija je ostala na svom mestu. Stajala je tu neprimećena godinama ali i njeno vreme je došlo. Otvorila se i sa sobom je odnela deo mosta. Naizgled šteta nije velika , ali nije u tome problem. Srušena je veza između ljudi. Kao i prijateljstvo i most je u ovom slučaju zlatna žica koja se lako može prekinuti. Sastaviti je opet moguće je ali će ostati čvor. Taj čvor bi trebao da nas opominje na greške koje ne treba ponoviti.
Iako je na neki način večan u jednom trenutku most na Drini nestaje. Velika poplava , neviđenih razmera potopivši kasabu potopila je i most. Prošlo je izvesno vreme , voda se povukla a most je ponovo sinuo u svojoj nepromenjljivosti , belini i otpornosti ‘’ stajao je most beo i nepromenjen na suncu. Voda je dopirala do polovine stubova , i most je izgledao kao da je zagazio u neku drugu dublju reku nego što je ona koja obično ispod njega teče ‘’. Ni priroda nije mogla da ga uzme pokušala je , ali most se vratio u najboljem sjaju.
Most je prošao svašta. Izdržao je nalte i vode i vatre i vetrova.. Andrić nam je ostavio još jednu poruku. Most je u stvari metafora. Pričajući o mostu andrić nam kazuje kakav bi čovek trebao da bude neprolazan i trajan.

ANA KARENJINA

junak koji dejstvuje ekstremno prelazi dosljedno do kraja onaj put ,koji ostali koracaju sa strahom komromisima i licimjerjem.Primjer za taj nacin likovnog stvaranja je lik i sudbina ane karenjine.
Ana se na pocetku romaneskne price pokazuje ko licnost protivrecnih postupaka misli i osjecanja-upravo onakva kakva ce biti tokom cijele price.Ona je glavni junak bezobzira sto svojim aktivitetom i psiholoskim prezivljavanjima nema odgovarajuce mjesto u svim djelovima romana.Izraziti je individualista:Robuje emocijama vrlo rijetko postavlja pitanje svojih porodicnih i materinskih obaveza .Ljubavi i licnoj sreci podredjuje sve ,za nju je ljubav zivot.Sebicna jer trazi od vronskog da zapostavi porodicu,prijatelje ,sluzbu,da bude samo njen.Sebicvna je jer radio sopstvene srece unesrecuje sina i muza.Ana karenjina zivi sa nevoljnim muzem za koga se udala pod pritiskom svog drustva.Ziveci sa njim ana se bori da ne zivi sa maskom zadovoljne i srecne zene iako na prvi pogled izgleda da je tako.Vekiki prelom u njenom zivotu nastaje kada upoznaje mladog oficira Alekseja Vronskog.U pocetku ona odbija Vronskog i ne zeli imati vezu sa njim ali upornost vronskog,a i Anina zelja za oslobodjenjem tjeraju je na preljub.Tim cinom ona se oslobadja i postaje ono sto sa dosadnim i predvidljivim Karenjinom neje mogla biti.Ali zbog pretjerane ljubavi i ne racionalnog razmisljanja Ana polako gubi kontrolu nsad svojim osjecanjima i nekada mirna i uvijek stabilna Ana ,sada postaje vrlo histericna posesivna i sumnjicava osoba .U danima koji su dolazili ana se sve vise odvajala od svijeta oko sebe i sve vise se vezivala za vronskog zbog cega je osjecala cas sramotu cas grijeh.Kada ljubav izmedju ane i vronskog postane realnost koju treba ili prihvatiti ili energicno prekinuti,vronski pokusava da navede anu da razmisli i odluci.na zahtjev vronskog da ostavi muza i sina i zatrazi razvod ona odgovara:da je svesna sveg uzasa njenog polozaja ali da to nije lako rijesiti kao sto on misli .Ona je u posetku sve mogla ali ne i da se odrekne sina ,da joj ga uzmu.U sukobu dvaju po moralnim svojstvima razlicitih licnosti u Ani Karenjinoj,bitan je uticaj sredine:sto je sredina bila surovija prema ani ona je postajala gora licnost,a ta gorcina tjerala je da se opredeljuje za ona resenja koja su je lagano vodila ka samounistenju.poslednja scena u romanu u kojoj se javlja ana ,je na zeljeznickoj stanici.ona je sada duboko poremecena licnost sa mutnom svjescu o tome da je odlucila da se ubije.Osjecajuci se porazenom od zivota i ljudi pred ocima joj se prikazuje slika covjeka koga je pregazio voz.Ide prema stanici sa jednom jedinom zeljom:da i ona okonca zivot kao taj covjek ,da se baci pod voz sa mislju Da njega kaznim i da se izbavim od sviju i od sebe .
Ana je gresnica po onome sto je cinila,sto je nanijela bol muzu i sinu ali ona je prije svega nesrecna zena.

Cica Gorio

Čiča Gorio je stekao bogatsvo za vrijeme revolucije prodavajući brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. Kada je ostao udovac, svu svoju ljubav je posvetio dvema kćerima: kupovao im haljine, nakit, kočije; obezbedio im velik miraz i obe su se udale u aristokratske porodice. Starija kćer Anastazija postala je grofica de Resto, mlađa Delfina je postala baronica de Nisenžan. Kada su ušle u visoko društvo, njihove potrebe su postale veće - želele su da se istaknu na balovima i svečanim večerama. Novac su dobijale od oca koje je, zaslepljen očinskom ljubavlju, zadovoljavao njihove prohteve i hirove, rukovođen stavom: ''Očevi uvek treba da daju pa da budu srećni. Uvek davati to znači biti otac''. Dok je imao para, pazile su ga i kao parajliju svakome pokazivale. A kad je nestalo novca, nemilosrdno su ga oterale. U pansionu Voker je našao sklonište, prezren i siromašan. Stalno menja spratove i iznajmljuje jeftinije sobe. Odrekao se duvana, otpustio berberina, prestao je da se puderiše, nije više nosio skupa odela, bivao je sve mršaviji. Čiča Gorio '' koji je imao šezdeset i dve godine i izgledao kao da nema ni četrdeset ..koji je imao nečeg mladalačkog u osmehu, sada je ličio na izlapelog, nemoćnog i bledog starca od sedamdeset godina''. Kada je ponestalo novca, prodao je nakit, zlatne tabakere, cvećnjake, posuđe od srebra, uvek je kćerima davao sa suzama radosnicama u očima, srećan što su one zadovoljne i srećne. Kada bi u pansionu neko spomenuo ime neke od njegovih kćeri, osluškivao bi da čuje kako su izgledale, jesu li bile srećne, jesu li se lepo provele. Da je njegova ljubav slepa, pokazuje slučaj kada je zakupio stan da bi njegova kćer Dafina imala gde da se sastaje sa Rastinjakom. Tek na samrti, kad danima nije bilo njegovih kćeri jer nije bilo ni novca, prvi put će izraziti razočarenje i bunt : Ne, one neće doći! Znam ja to ima već deset godina. Ja sam to pomišljao ponekad, ali nisam smeo da verujem.
Umro je čiča Gorio sam i napušten od kćeri, kao ubogi siromah. Ispratili su ga samo Rastinjak i Kristof, pokućar gospođe Voker. Kćeri za koje je sve žrtvao nisu došle na sahranu - poslale su prazne kočije i kočijaše.

Romantizam

Romantizam oznacava nacionalni pokret,knjizevni metod I knjizevno razdoblje,javlja se krajem 18veka.Romatizam kao nacionalni pokret okrenut nacionalnom oslobodjenju,nacionalnoj istoriji I usmenom stvaralastvu kao produktu nacionalnog bica I nacionalnog duha javlja se u kriznim periodima istorije jednog naroda,kada je ugrozen njegov nacionalni indetitet. Romantizam kao knjizevna epoha u mnogim evropskim zemljama poklapa se sa periodom borbe za nacionalno oslobodjenje I nacionalni indetitet.To je doba budjenja nacionalne svesti,stvaranja nacionalnog jezika,otkrivanja bogatstva narodnog stvaralastva. Javlja se kao reakcija na dotad vladajucu misao,poetiku I stvaralacku praksu.Ustaje protiv nekritickog podrzavanja antike,a zalaze se za narodno stvaralastvo kao izvor svezine I uzor na planu tematike,jezika I stila,za potpunu slobodu stvaranja,razmaha maste I oslobodjenje originalne energije.Osudjuje pravila I norme koji okivaju knjizevnost I sputavaju stvaralastvo .Suvom racionalizmu se suprotstavlja osecajnost,osecanja su oslobodjena do te mere da prelaze u strast.Sve ovo “protiv” ima svoju drustvenu osnovu:to je nezadovoljstvo drustvenom stvarnoscu,svetom I zivotom,sukob sa drustvom,nezadovoljstvo sobom I svojim polozajem.Taj sukob I nesklad drustva,te nesavrsenosti,koje diraju u integritet licnosti,izazivaju bezanje od drustva u daleke egzoticne krajeve,u intimni svet zelja I snova. U dozivljaju sveta kod romanticara ima tamnih I svetlih tonova,kao sto u zivotu postoje tamni I svetli trenuci,sumorne slike sveta I pesizma na jednoj strani I strasti,zivota I romanticarskog zanosa na drugoj strani. Romantizam je pre svega lirska knjizevnost u kojoj pesnik izrazava sebe, svoju licnost i svoja osecanja. Ona je u funkciji izrazavanja lirskog subjekta. Izrazavanju pesnikove licnosti podredjen je i pejzaz. Slike prirode prate, odnosno u funkciji su ekspresije osecanja lirskog subjekta. Pored toga romanticarsko stvaralastvo odlikuje muzikalnost stihova, hiperbolizacija osecanja, nemotivisanost zbivanja, fragmentarnost strukture, romanticarska ironija, hibridnost knjizevnih vrsta. Za romantizam je karakteristican zanrovski sinkretizam. Klasicizam insistira na strogo propisanim zanrovskim kanonima i nezamislivo je odstupanje od njih. Romantizam oznacava pobunu protiv takvih stega stvarajući nove oblike i narusavajuci ustaljenu strukturu knjizevnih rodova i zanrova. Romantizam, po prirodi, obradjuje teme koje se mogu smatrati opstim ili vecitim-svet,covek,priroda,prolaznost,vecnost,sloboda,mora l,lepota.. Covek i drustvo se u sredistu interesovanja romanticara. Neki romanticari,nemocni da razrase suprotnosti u drustvu, nalaze utociste u lepoti,dalekim egzoticnim krajevima, u svemu cudesnom.Cesto je zatvaranje u intimni svet kao vid bekstva od stvarnosi i konflikta sa drustvom.Ali,postoje i pisci cija je poezija borbena,dinamicna,slobodoumna... Romanticarski pesnik gaji iluziju da je titan i da moze promeniti svet, ali kad sazna koliko je svet oko njega obican i ne moze da ga prati u njegovoj titanskoj nadmoci, romanticarski pesnik poredi svoju sudbinu sa Prometejevom, a svoju misiju sa prometejskom

Lik Ane Karenjine

Ana Karenjina je jedan od najkompleksnijih likova Svetske knjizevnosti. Mnogo njeni postupci su ispisali citave biblioteke da ih razjasne. Jedan od takvih postupaka, koji I danas izaziva razmisljanja, je Anino samoubistvo. Koga to lepa I nesrecna Ana kaznjava? I zasto? Neki kriticari tvrde da Ana samoubistvom kaznjava Vronskog.Vronski je covek koji bezumno voli Anu,ugrozava svoj drustveni status zbog veze sa udatom zenom,prati je u svim njenim ludostima,ali Ani to nije dovoljno. Iako znamo da Vronski iskreno I duboko voli Anu,da je potpuno ocaran njome,shvatamo da je ne voli toliko I tako da bi ona bila srecna. Pitanje je: Da li muskarac moze voleti toliko da bi usrecio zenu poput Ane?
Tolstojeva junakinja se potpuno predaje toj ljubavi I trazi da se I Vronski preda istom snagom kao ona.Kada joj se ucini da Vronski jedan deo sebe ostavlja za porodicu,prijatelje,ona to dozivljava kao nedostatak ljubavi I izdaju. A ona je za tu ljubav zrtvovala sve,pre svega srecu svog sina.I sa tim osecanjem da je nedovoljno voljena I izdana od coveka zbog kog je unistila svoj predjasnji zivot,kao izlaz iz tog pakla vidi samo samoubistvo. Njeno samoubistvo se pretvara u kaznu voljenog coveka,jer zna da je Vronski voleo I da ce ga njena smrt boleti.Potreba da ga kazni nanosici mu bol tako sto ce se baciti pod voz,govori o mracnoj strain Anine licnosti.Samoubistvom Ana kaznjava I bivseg muza Aleksija zbog usamljenosti u braku. Ana je zena jakih emocija I ljuta je na njega,iako on,objektivno nije kriv sto im je brak bio tako suvoparan. Karenjin je voleo na svoj nacin,onako kako je umeo,bio joj je veran I odan…Ana je zena iz velikog drsustva,prelepa,elegantna,ugledna.. Pripadnici te klase je vole,dozivljavaju kao svoju,ali kad je ucinila greh preljube osudjuju je I okrecu joj ledja. Ona je ljuta sto je nisu prihvatili kakva jeste,sto nisu imali razumevanja za njenu potrebu za ljubavlju I misli da ce cinom samoubistva kazniti njihovo nerazumevanje. Sina je povredila kada ga je ostavila I otisla sa Vrnoskim,tako je pokazala da joj je licna sreca vaznija od srece deteta
Svojim samoubistvom Ana najbolnije kaznjava svoje bliznje,a najstrasniju kazu je odredila samoj sebi,jer nikad vise nece videti svoje dete I narugavsi se Bogu,gaseci najvredniji dar koji dobijamo od njega-zivot.

СВЕТ У КОЈЕМ ЖИВИМО – СВЕТ КАКАВ ЖЕЛИМО

Шта је живот једног човека поред милиона људских живота у свету? Ништа или само један број. Срећан или несрећан човек – мање важно. Ако бих размишљао на овај начин, отишао бих у песимизам. Желим да верујем да је сваки човек важан и да може да промени људско друштво, односно, свет.

Када помислим на људе који желе нешто да промене, прва асоцијација су ми политичари. Иако не желим да се мој писмени задатак претвори у неспретан опис политичара, морам да напоменем да су они заслужни за овакав свет у којем живимо, што је и логично, јер је политика по дефиницији вештина управљања државом, а самим тим и светом. Свет је препун зла и мржње. Корени зла потичу из самих почетака човека као живог бића. Ратови су у прошлости вођени из једноставне и себичне жеље да се територија неке државе прошири. Тиме се стицало више новца, одраза вредности човека који тежи ка богатству и материјалној добити. Зато је велики Бизмарк давно рекао: „Политика напредовања неке државе темељи се на егоизму, а не на романтизму“. Нажалост, сваким даном увиђам да је егоизма све више, а заноса и емотивности романтизма све мање. Револуције су ницале из жеље обичних људи да се боре за социјална и политичка права. Иако смо ми данас далеко од подизања било какве револуције, сматрам да се ситуација није много променила. Данас, као и увек, постоје разлике међу људима у социјалном, материјалном, па и моралном смислу. То је основни проблем људског друштва који се мора решити. Данас се успехом у животу сматра само и искључиво велико материјално богатство.Мој брат је један од бројних примера људи згранутих дешавањима у свету и поремећеним системом вредности. Верујем да је због тога уписао богословију и тиме свој живот посветио Богу, нашем ствараоцу, оличењу чисте људске доброте, правичности, љубави и поштења.
У џепу својих успомена чувам сећања на бајке свог детињства и знам да добро побеђује зло. Посматрам нека драга лица и у њиховим очима видим шансу новог пролећа. Позитивне мисли читам из несташних погледа моје генерације и сигуран сам у свитање револуције љубави, онога што нас све води кроз живот. Ми смо нова генерација. Спремни смо да учимо, радимо, напредујемо. Нобуздани срљамо у будућност, ношени новим светлом које обасјава наша срца и гура нас напред. Нисмо сами.
За мене је свет у којем бих желео да живим имагинарни свет без зла, мржње и себичности. Радујем се безбрижности и срећи Бога када једног дана сване јутро таквог, новог света.

LIK BANOVIC STRAHINJE

Silan junak neutešnom narodu. To je bio Banović Strahinja.
Teško je bilo srpskom narodu pod Turcima. Njihovi zulumi su pretili da kroz dugih pet vekova zatru narod. Ubijanja, mučenja, odvođenja muške dece u janjičare, sve brojnije poturice, otimanje srpskih žena, sve je to pretilo opstanku naroda. A čime se on branio osim sabljom i buzdovanom? Šta je sprečilo narod da izgubi nadu? Ko ga je branio i svakom čoveku davao primer kako se boriti? Srpski epski junaci! Kao knez Lazar, Toplica Milan, Kosančic Ivan, Jug-Bogdan i devet Jugovića... Ali među svima njima se ističe Banović Strahinja, nekim neobičnim za ono vreme čudnim osobinama.
On se uklapao u lik pravog srednjovekovnog junaka i po izgledu, i junaštvu, i po položaju u društvu. Kao i svi naši epski junaci, imao je konja veštog boju koji mu je ne jednom spasao glavu. Voleo je svog psa što govori da je često i rado lovio. Poštovao je i dičio se svojom tazbinom. Nije mala stvar za jednog momka iz neke " malene Banjske kraj Kosova'' da bude zet Jug-Bogdanov. I baš na tom poštovanju je napravio najveću gresku. Predugo je ostao u tazbini, prijalo mu je što su ga tako cenili, sedeo je ''uz desno rame'' Jug-Bogdanu, na počasnom mestu. Sve mu je to godilo i učinilo da zaboravi na svoje obaveze- da brani svoju ''malenu Banjsku'. Ali kada mu je stigla ''knjiga'' majčina, on pokazuje kakav je u stvari junak, bez mane i straha. Sve je izgubio, dvore, sluge, majka mu je pregažena, i jedino je njegova ljuba živa i zdrava, ali u ropstvu.
I tu počinje da se vidi razlika izmedju tada društveno prihvaćenog stava prema ženama i Strahinjinog. Tast mu, na molbu da dozvoli da pođe po ljubu sa svojih sedam šura, odgovara da mu je on, zet, mio, ali da nema pameti kad tako nesto uopste pomišlja. On svoju decu ne da, a njega ce da oženi boljom. Za ćerku kaze da je ''vrag odnesao''. A iz oproštaja koji je Strahinjicu-bane imao cak i za Turcina, koga je pustio iz ropstva i oprostio mu dug, vidimo da je on čovek koji razume sve ljude. Krivica tog derviša je bila samo ta što je Turčin. Ljuba je bila na silu odvedena, ali je na molbu da mu pomogne u boju stala protiv njega. Pa, i onda joj je Strahinja oprostio jer je sebe smatrao krivim što je do otmice doslo. A kada je njegov tast naredio sinovima da ubiju sestru, on je zaštitio, jer oseća da je ona kao slaba žena, manje pogrešila izdavši ga, nego silni junaci od njegovih šura, koji na Turke nisu smeli poći, ali spremno vade noževe da ubiju sestru.
Ta osobina da pošteno prizna sopstvenu krivicu i krivicu slavnih Jugovića, i da se opredeli da oprosti svojoj ljubi je neobično za ono vreme. Ta savremena osobina ga izdvaja iz kola ostalih kosovskih junaka.

Prijateljstvo

Zajednicko u svim temama o prijateljstvu je da se bez njega ne moze ziveti. Sa prijateljima se mozemo tesiti saznanjem da bez obzira na to kolik smo losi, postoje losiji. Pravi prijatelj bi uvek trebao da bude tu, uz nas, da nas utesi i saslusa. Treba razlikovati prijateljstvo od drugarstva, jer je ono mnogo dublje, dragocenije, lepse i duze traje. Ona prava prijateljstva traju cak iz skolske klupe pa do groba. Prijateljstvo je jaka veza imedju tebe i tvog prijatelja.
Moja najbolja drugarica/ drug se zove......Nase prijateljstvo traje jos o prvog razreda, i ono je pravo a ne kao ona lazna koja je raspuknu jako brzo. Ona ume da me saslusa, kad mi je tesko, ume da me utesi, kad niko za mene nije bio tu, ume da se smeje zajedno sa mnom, ume da place, ona je pravi prijatelj.
Treba pomoci prijateljima, kad im je tesko, a ne dokazivati se kad su oni vec propali.
Na kraju necemo pamtiti reci nasih neprijatelja, vec cutanja nasih prijatelja. Nemoguce je odrediti trenutak radjanja prijatelja.
Onaj ko ti drzi ruku, adotice srce je pravi prijatelj.
Svako vidi kako izgledas, mada samo pravi prijatelj zna ko si ti ustvari.
Mozda je Bog zeleo da tokom zivota upoznas razne ljude, zato da mozes da cenis i budes zahvalan kad upoznas one prave.

Istina je da ne cenimo ono sto imamo sve dok to ne izgubimo. Tako je i sa prijateljstvom, treba ga ceniti i postovati dok ga jos imamo.....

Izumiranje srpskog jezika i ćirilice

Za živ jezik je normalno da se razvija primajuci pozajmljenice iz drugih jezika. Veliki deo srpskog jezika je sačinjen od pozajmljenica koje su se toliko odomaćile da teško možemo sastaviti rečenicu, a da u njoj ne bude reči koje su originalno srpske. Teško ćemo naći i odgovarajuće zamenice za neke reči iz stranih jezika koje su se odomaćile u "nepravednoj" formi, a da one ne zvuče nakaradno. Kako drugačije reći hardware? Software? Čak i pokušaju bukvalnog prevoda (hard disk-tvrdi disk) nisu se "primile". Naravno potpuno je drugi problem što se neke reči koriste potpuno neadekvatno i na silu "uvoze" iz stranih jezika... Zašto koristiti by the way umesto usput rečeno, OK umesto dobro i sl.? Pitanje je gde postaviti granicu? Ono što me mnogo više ljuti i brine od pozajmljenica je nepoznavanje- I TO POTPUNO NEPOZNAVANJE- osnovnih pravopisnih i gramatičkoh pravila ljudi koji važe za obrazovane! Koliko puta ljudi ne znaju kada se rečca NE piše odvojeno, a kada spojeno, koliko je puta neko pomešao JER i JEL ili "progutao" poneko slovo... Ostale primere i da ne navodim... A sve je to pravopis koji se uči u nižim razredima osnovne škole... A čudo je da baš oni koji se najviše busaju u grudi svojim srpstvom najmanje poznaju svoj maternji jezik... Još tužnije je to što naše pismo - ćirilica izumire! Za razliku od Rusa, Bugara ili Grka jedino su Srbi prihvatili latinicu kao drugo pismo, a ćirilicu skoro i da ne koriste... Pored toga, danas deca uče strane jezike od kada krenu u obdanište, a još ne znaju ni srpski jezik dobro da govore... danas ljudi u Srbiji jako malo čitaju (ako izostavimo dnevne novine) što dovodi do siromašnog fonda reči pa ljudi ne znaju kako da se izraze...
Zašto nam se sve ovo dešava?! Zato što ne znamo da poshtujemo i negujemo sebe i svoju kulturu, a drugim se divimo... Uostalom, zašto se srpski ili ruski jezik ne bi učili u drugim državama kao strani jezik umesto nemačkog, engleskog ili francuskog?

Revizor

Realizam se javlja u XIX veku kao knjizhevni i umetnichki pravac koji nastoji da prikazuje stvarnost kakva ona zaista jeste, verno i objektivno.
U realizmu mnogi pisci dolaze do izrazhaja, pa tako medju njima i Gogolj. Gogolj u svojoj komediji ''Revizor'' ismeva drushtveno stanje i ljudsku narav u carskoj Rusiji. Zheleo je da jednim mahom opishe sve shto je ruzhno u Rusiji, a za mesto radnje je uzeta provincijska sredina. Komedija pochinje nachelnikovim rechima da u njihov grad sizhe revizor. Za glavne ljude je to bila veoma iznenadjujucja i neprijatna vest, jer je u gradu vladao opshti haos. Visoko drushtvo grada pokushava da svim merama shto bolje zatashka i prikrije nepravilnosti u delokrugu svog rada. Komichna situacija nastaje kada u gradsku gostionicu dodje sitan chinovnik Hljestakov za koga svi misle da je pravi revizor. Ova situacija se gradi na zabuni i nesporazumu. Hljestakov je shvatio to, pa se pocheo i ponashati kao revizor. Gubi granicu izmedju istinitog i izmishljenog i ta njegova pricha ima dejstvo. Svi oko njega drhte, dok on uzhiva i zhivi zhivot kakav je mogao samo da sanja kao sitan chinovnik. Dolazi do kulminacije i uoblichavanja motiva i prisutno je omalozhavanje drugih ljudi, pa chak i njihovih najblizhih, samo da bi njihov visoki polozhaj bio ochuvan i kako bi se prikazali u shto boljem svetlu. Hljestakov se naizmenichno udvara nachelnikovoj zheni i cjerki, pa se mozhe stecji i utisak kako prosi nachelnikovu cjerku. Nachelnik u udaji svoje cjerke vidi poboljshanje svog polozhaja. Hljestakov zhivi parazitskim zhivotom, jede i ne placja i upada u velike kockarske dugove. I ne slutecji da su nasamareni, daju mu i placjaju sve shto pozheli. Ljudske dushe u gradu odlikuje prostota i primitivnost, niko nikoga ne uvazhava i svako gleda svoju korist. Licemerje je izrazheno u chinovnichkom, pa i trgovachkom svetu i posebno dolazi do izrazhaja na kraju drame, kada Hljestakov pismom sve vredja, opisuje na najgori nachin i kako ih je sve poshteno nasankao. Svi ostaju shokirani, jer ovim pismom saznaju da je Hljestakov jedan obichni prevarant i nishtarija. Josh vishe ih je shokirala vest da u grad stizhe pravi revizor. Nachelnikova porodica i ostali ostaju prevareni, ismejani i obrukani...

Junaci “Seoba” kreću se čudnim putevima života?

Zanimljivo je napomenuti da seobe srpskog naroda nisu privukle pažnju naših pisaca u toj meri da su im posvetili svoja književna dela.Prvi je Crnjanski iskazao interesovanje za te događaje i to posle čitanja „Memoara“ Simeona Piščevića.Pojam SEOBE ,kojim je kršten roman M.Crnjanskog,uzet je kao pojam jednog neprekidnog kretanja,jedne uznemirenosti i nesređenosti,nemoći ustaljivanja koje su obeležje haotičnog stanja.Zbog toga su prve seobe slika jednog za istoriju od najneuhvatljivijih stanja: slika snalaženja mase u novoj postojbini i organizovanja novog života u njoj.Od mistične predstave o moćnoj i dobroj zemlji koja saoseća s patnjama Srba,razume njihove jadikovke o Kosovu i knezu Lazaru,o vaskrsu slobode bez koje ne mogu - nije ostalo ništa.
Kao i u svakom životu,i u životu Vuka Isakoviča postoje dva različita perioda,prošlost i sadašnjost.U prošlosti je bio nemiran,nemaran prema trgovačkim poslovima i obavezama.U poslovima kojima je trebao da se kao sin slavnog trgovca posveti,nije imao uspeha.Kao oficir i vojnik,Vuk traži od vojnika disciplinu i izvršenje zadataka,ali ih voli i štiti,zna svakog u dušu,zna i njihove porodice i imovno stanje. Vuk,po prirodi ratnička duša,umesto da oseća vlastita zadovoljstva i da ga muče lični problemi,on oseća besmislene probleme rata,oseća probleme svog puka i naroda. Nepoznata zemlja po kojoj je ratovao savim ga je zamorila.
Gubitnik je i kao ratnik,službenik carstva i kao čovek.Ni tamo,ni onamo više ne vodi njegov put,nego na sasvim drugu stranu,po tuđoj volji.Vukova tragičnost time je veća što ne samo da je razočaran u borbu i zgranut sudbinom svog naroda,već još doživljava da ga žena vara sa njegovim rođenim bratom.
Polazeći u rat,po četvrti put u svom životu nadao se pri polasku da će se nešto posle svega završiti i ispuniti.U nekoj divljoj bici,mišljaše da će se pojaviti on i njegovi ljudi,silni,proslavljeni i nagrađeni nečim što je zamišljao kao nešto posebno prijatno i značajno,i za njega i za njih.Mučeći se poslednjih dana pred polazak oko kopanja bunara i dizanja crkve nasred sela,Isakovič ode rado,uveren da je sve to bedno i ništavno,a da je ono što ga u ratu čeka silovito i svetlo i može da se završi nečim divnim,i za njega i za sve. Iz maglovitih baruština i blata,iz jedne neizmerne patnje koja se ponavlja svaki dan,činilo mu se da će odjahati na neki visoki breg u porletnje,toplo jutro,gde će dobiti nešto što će ih sve razveseliti.On je nosio u sebi neki maglovit,ali duboki pojam sreće i zadovoljstva,u nadi da će se svo to ratovanje završiti mirom u kom će i on,i njegovi vojnici biti odeveni u neku posebnu,svečanu odeću,pa će tako obići ratište i carevinu,na oči celog sveta,koji će uzvikivati:“GLE,SRBI!“
Slavonsko-podunavski puk je bio stalno u pokretu:“Tumarali su ,kao muve bez glave;jeli su,pili su,spavali su,da najposle trčećim korakom poginu,zakoračivši u prazninu,po tuđoj volji i za tuđ račun.“Vojnike je strah tuđine,negostoljubivih predela i neizvesnosti:“Oni koji odoše,ratovali su negde,Bog zna gde u nekim zemljama kojima ni imena znali nisu,sa nekim vojskama koje nikad ni videli nisu.Sve to bilo je jezovito i grozno,kad se pričalo uz ognjište,strašnije no vesti o pokoljima i čerečenju za vreme Turaka.“
Kao što smo videli,to nije vojska dobro opremljena i za borbu motivisana; to je mnoštvo seljaka,kmetova i nadničara izbarušenih,neopranih,mokrih,gladnih i pobesnelih koja se bori za tuđe interese jer žive u tuđoj zemlji.Besmisao,uzaludnost i promašenost koji obuzimaju Vuka Isakoviča,u jednakoj meri važe i za njegov puk.Prevareni su,iskorišćeni i izigrani i vojnici i njihov komandant.Apatiju i beznađe olakšava i ublažava i misao o seobi i Rusiji.
Dok je Vuk bio u stalnom pokretu,u ličnosti Aranđela je istaknuto načelo mirovanja,nepokreta.Mrzeo je sve koji se stalno seljakaju.On je oličenje građanstva u nastajanju,vrednost i smisao života vidi u sticanju,u imanju vidi sigurnost,moć i snagu.Aranđel je vešt trgovac,može da ostvari sve što želi,nemilosrdan je - ne bira sredstva za sticanje bogatstva.Njegov karakter se otkriva iz njegovog odnosa prem starijem bratu.Iako je mlađi od Vuka,on se prema njemu ponašao kao prema onom mlađem i neiskusnijem.Uprkos svom bogatstvu i moći,Aranđel ne može da ima baš sve što poželi.Kada se zaljubi u Dafinu,ona mu daje telo ali ne i dušu,a kad ona umire on ne može da je spasi ni svojim novcem ni moći koji ima.
Dafina se ne ispoljava u svojim aktivnostima,ona je pasivna ličnost.Njen lik i karakter,njena psihologija,sagledani su očima muža i devera.Na početku romana,viđena Vukovim očima i doživljena osećajem dosade,ona je nejasan lik,njena duševnost je potisnuta Vukovim preokupacijama.Ona je tip fatalne žene čija lepota i strast izazivaju nesreću.Opsednuta time što je učinila,zapada u halucinantno stanje i povređuje i sebe i bebu koju je nosila.Na samrti želi da se venča sa Aranđelom,ali kada umire u njenim očima je lik Vuka koga je sve manje volela.Tako je Dafina ostala protivrečna do kraja,a njena fatalna lepota i naglašena čulnost su donele nesreću samo njoj.
Zaista ima nečeg krvavog u propinjanju jednog naroda u bedi i primitivizmu ka nečem visokom,plemenitom i svetlom.I bolestan i smešan je taj donkihotizam Isakoviča i njegovih sunarodnika.Seobe su svedočanstvo istorijske neostvarenosti jednog naroda i njegove kulture.Evropa je pregazila ovaj narod,a on,izgubljen ali gord,nemoćan ali ponosan,ne prestaje da se otima svojoj nesrećnoj sudbini.Traganje za Srbijom je traganje za obećanom zemljom u kojoj bi se jedan narod sastavio sa svojim poreklom,prošlošću,sa samim sobom.Ali,u tom jadnom i namučenom narodu javlja se nada,nada koja mu je zvezda vodilja.Upravo ta zvezda vodilja budi optimizam i volju za dalje pohode.Oni nastavljaju svoje beskonačno traganje za identitetom i nastavljaju da prate zvezdu u beskrajnom plavom krugu.Karakteristika ovog romana je lutanje-pojedinca,grupe,cele nacije u potrazi za zavičajem u kome će pronaći spokoj i mir.Oni takav zavičaj iz tuđine slute,iz tuđine mu idu u susrte.Ali,nisu uspeli da nađu spokoj u tom zavičaju i u tome je njihova najveća tragika.

ROMEO I JULIJA

Jos od ranog detinjstva privlace nas svakojake price,pesme,bajke i slikovnice.Odrastanjem,dobijamo zelju da citamo nesto sto odgovara nasim godinama i interesovanju.Kada podjemo u skolu to su najcesce lektire koje moramo da procitamo za domaci.Kasnije to su razne knjige,od komedij do tragedija.Knjige citamo i najcesce zaboravljamo njihov sadrzaj,ali ja sam sigurna da cu se uvek secati tragicne sudbine Sekspirovih ljubavnika u drami "Romeo i Julija".
To je prica o dvoje mladih koji su se voleli,ali nisu smeli da iskazu svoju ljubav pred drugima,vec sam tajno.Njihove zavadjene porodice brinule su samo o prestizu,a za njihova osecanja nisu marili.Jedino ih je otac Lavrentije razumeo i pokusao da im pomogne.Julija je lazirala svoju smrt,Romeo to nije znao pa se otrovao,a Julija se,kada se probudila i zatekla Romea mrtvog,probola nozem jer nije htela da zivi bez njega.U njihovoj ljubavi sve je u znaku obecanja beskraja.Sve je poput zore,sve lici na trenutak,sve idealno se desava samo jednom i po prvi put.za romea je ljubav "sjetno lakoumlje","lakrdija tuzna","bezlicni haos naizgled lepih oblika","olovno pero","bolesno zdravlje" i jos mnogo toga.sve to prestaje kada Romeo ugleda Juliju.za Romea ona je "ikona sveta",a on je za nju "hadzija dobri".Kao hodocasnik,Romeo se pred ikonom i ikoni moli,a ikona cuti i kad uslisava.njihova ljubav je stvarna i velika po tome sto je nezaustavljiva igra zivota u kojoj svaki trnutak donosi nove,iznenadne situacije.Od prvog susreta sa Julijom da njenih poslednjih reci njih dvoje su potpuno obuzeti trenutkom ispunjenja.to je sadasnjost koja se neprestano siri u jednu novu buducnost.Stalnom rastu njihove ljubavi ostaje jos samo krajnje stapanje u smrti.
Ovo delo bih preporucila svima jer je svaki trenutak ove ljubavi jedinstven i neponovljiv.Odatle sticemo utisak da njihova smrt nije njihov kraj vec krajnje ispunjenje njihove ljubavi.Oni jedino do kraja mogu da budu sami,neometeni u svojoj ljubavi koja je njihovim samoubistvima dostigla svoj vrhunac.Njihova ljubav je jednostavno prevelika da ne bi bila tragicna.

Rani jadi

Doživljaji iz detinjstva najviše se pamte i nikad ne umiru, ali samo kao neke pojedinosti, kao detalji i otrgnute slike. Sve ostalo iščezava u tami vremena i zaborava.
Sećajući se njih, Andreas Sam kao da prebira po prašini vremena, čisti komade, vraća im sjaj, spaja ih, pravi celinu doživljaja. Vrlo je malo ljudi čije detinjstvo ne nosi naslov ove knjige, pogotovo kad je reč o Srbima kao narodu. Da problem bude veći ovde se ne radi samo o ranim jadima, već se ti jadi vuku kroz celi život. Svako u ranoj mladosti doživi neke jade samo neko na teži, neko na lakši način. Ipak dok si dete sve ti je nejasno i u tim trenucima ne razmišljaš puno o tome. Tek kasnije, kad odrasteš, počinju da naviru sećanja čijih posledica tek onda bivaš svestan. Onda poželiš da se vratiš tamo i da izmeniš tok dogadjaja, ali bez uspeha. Dečak Andreas je vrlo rano ispio gorku čašu ovo sveta.Vreme je ratno nesigurno, a iz tog vremena povremeno sećanjem zalazi u neposrednu prošlost, a maštom u budućnost, željenu ali još nejasnu.Život teče u seoskoj sredini, medju običnim jednostavnim ljudima.U sećanju dominiraju siromaštvo, nesigurnost i beda kao stalni pratioci detinjstva.Andreas Sam je senzibilna ličnost, osetljiv na spoljašnje utiske, voli sve što je lepo-cveće, boje, mirisi,zvuci,njegova mašta je živa i nemirna.Sposoban je da oko sebe zapaža nevažne detalje, da u sitnicama sagledava suštine i lepote. Iz te sposobnosti proistekla je ljubav prema prirodi u kojoj će zapažati šume,drveće,travke,cveće,mirise,zvukove.Ali će zapažati i ono što je ružno i što je proisteklo iz čovekovog nemarnog odnosa prema prirodi. Ako je hteo da preživi morao je da radi. Možda bi to i bilo normalno, ali nekad je radio i ono što nije hteo. Vrlo je teško zamisliti svest jednog deteta, koje kada najviše treba da uživa u životu i bude bezbrižan, izlaže velikim naporima. Ipak je on samo dete, ali svet to ne vidi.Ali kakav je bio svet tada, takav je i danas možda samo u nekom drugom obliku. Priča Kruške ne zauzima ni polovinu stranice knjige, ali ukazuje na momenat koji se ne zaboravlja, gospodja Molnar izjednačava Andreasa sa psom. Ipak dečak je uspeo, da iz druženja sa prirodom, razvije smisao za lepo i sposobnost da se lepo oseti svuda oko sebe. Uloga roditelja u procesu odrastanja je nezamenjiva. Dečak Andi nema tu sreću da oseti očinsku ljubav. Za njegovog oca vezuje se samo par uspomena i slika- očev šešir i štap, pisma i dokumenti, slika u bolnici, vožnja u kolima i vest o njegovom nestanku.Nasuprot tome, majka i sestra se pojavljuju u skoro svakoj priči. Ta njihova stalna prisutnost pojačava osećaj okrnjenosti, nepotpunosti što dečak otvoreno ne pokazuje. On dolazi u ulicu kestenova da se uveri u istinitost svojih uspomena, da im nadje osnovu. Dolazi da razdvoji dečaka i mladića u sebi, da stavi pečat na svoje odrastanje i krene dalje. Možda bi trebalo da svi ljudi u životu osete bar malo patnje i bola, možda samo da im služi kao podsetnik. Nekim ljudima je to jednostavno neophodno da bi se opametili. Danilo Kiš, kao i mnogi drugi možda nikad ne bi saznali pravu vrednost života da nisu doživeli nešto loše ili teško.
Ova knjiga donosi mnogo nedoumica, samim tim što počinje posvetom za „decu i odrasle“. Nema nikakve sumnje da ona podjednako uzbudjuje sve osetljive čitaoce, bez obzira na starost. Njenoj vrednosti doprinosi i ta činjenica da su sva zbivanja bila stvarna i da ništa od toga nije izmišljeno. Neopisiv je taj doživljaj, kada posle pročitane knjige shvatiš da si postao vredniji za jedno saznanje o sudbini

Rastanci su bedemi sa kojih se pružaju neki novi vidici

Rastanci, reč koja svaki put gorko odzvoni u ušima, i na čije izgovaranje se uvek okrenem u pravcu iz kog je potekla. Mene uvek asocira ne jednu izreku koju sam čuo još kad sam bio dete, i koja kaže „Kada odlaziš, ne ruši mostove iza sebe, jer nikad ne znaš koji bi ti mogao zatrebati“. Svi smo vrlo često iskusili tačnost ove tvrdnje, samo je je pitanje da li su ti mostovi već pali, i da li je bilo kasno.
Dugo sam razmišljao da li da se u potpunosti otvorim, i s shvatio da neke rane ipak moraju da zacele, i da neke stvari ne mogu večno da se čuvaju zatvorene duboko u sebi. Ovo što je ovde napisano nisam rekao nikad do sada, i zaista osećam kao da mi ogroman teret pada sa srca. Zvala se Kristina. Moja neprežaljena ljubav, slika njena koja mi je u mislima svakog dana, i koju ću tu čuvati dok sam živi. Bili smo zajedno više od dve godine, i mislio sam da će to trajati večno. Za nju sam bio spreman na sve, ili sam bar tako mislio. Imao sa utisak da je ona razlog mog postojanja na ovoj planeti, i da moj život ima smisla samo ako je ona pored mene. Međutim dogodilo se nešto o čemu nisam sme ni da razmišljam pre toga. Nešto je puklo između nas, kao da smo se odaljili jedno od drugog, kao da je između nas iznikao kineski sud koji je bilo nemoguće preći. Razloge do današnjeg dana nisam shvatio, ili nisam želeo da ih prihvatim, nisam siguran. Pogledali smo jedno drugo u oči, dugo stajali nepomično, i na kraju poželili jedno drugom sreću. Tog dana mi se svet srušio. Kao da sam sve vreme hodao po ledu i da je taj led konačno pukao. Bio sam u slobodnom padu, i nije bilo niček sto bi moglo da me zaustavi. Pri punoj brzini sam udario u dno. Život za mene više nije imao smisla, mislio sa da je uzaludan. Izgubio sam veru u ljude, i ljubav, nisam mogao da verujem da postoji budućnost i ja treba da idem dalje bez nje. Trebalo mi je bar dve godine da se malo oporavim, da ponovo stanem na noge. Sve dok pre mesec dva nisam video propušteni poziv na ekranu svog telefona, i prepoznao njen broj. Istog trenutka sam zaplakao. Ponovo me je pozvala i rekla da samo želi da me čuje. Posle dve godine smo ponovo stupili u kontakt. Sada ne prođe više od dva dana, a da se ne vidimo bar jednom.
Možda će ovo biti malo istrošena fraza, ali zaista sam zahvalio životu što mi je pružio još jednu šansu, i što sam u bivšoj ljubavi dobio iskrenog prijatelja. Želeo bih samo da se izvinim ako sam u nekim delovima „zvučao“ malo nepoverljivo, ali ovo je ipak bilo više lično nego što sam ikad nekom ispričao.

Nismo ni deca ni odrasli

Odrasli, odrasli, odrasli….Stalno cujem ovu rec. Svi spominju kako odrasli mogu ovo, mogu ono, smeju da idu tamo, mogu da rade sta zele. Kada sam bila mala stalno su mi govorili, kada odrastes moci ces i ti.
Evo, sada sam odrasla. I sta sad? Sad cu kao moci da radim sve sto pozelim. Varate se! Opet zavisim od roditelja. Opet moram da ih pitam:``Mama, jel mogu da ostanem u gradu do 2h, ima super zurka u tamo nekom kafeu``. Nista se nije promenilo! Kada sam bila mala, I kad napravim neku glupost, oproste mi, zato sto sam mala. A sad? Sad mi nista ne oprastaju. Jos me I okrivljuju za tamo nekle stvarri koje je uradio moj brat. Zelim da budem velika. Da me svi posmatraju , kao eno je ona velika devojka! Kada sam imala sest godina, stalno sam oblacila mamine suknje, koje su meni bile kao haljine, I obuvala mamine cipele sa stiklom. Onda bih stala ispred ogledala I satima pevala I igrala. To me je cinilo srecnom. Osecala sam se kao velika osoba. Sada jesam velika. Hocu da nosim cipele sa stiklom, idem u grad, da se vracam kasno, da budem odgovorna, da se I ja pitam za nesto. Eto to bih volela. Mozda ce to sa godinama doci. Videcu! Pa cu vam za nekoliko godina reci. Mada, kad malo bolje razmislim, meni je lepo ovako. Kazu da je ovo najlepsi period u zivotu. Ja jos ne mogu suditi o tome, jer ne znam kako ce biti posle. Znate li kad sam shvatila da sam velika? Tokom letnjeg raspusta sam skoro svake veceri izlazila u grad. Preko dana sam nosila pantalonice, majcu, vezanu kosu…. A uvece? Suknjica, majcica, sandalice sa stiklom, pustena kosa, sminka, torbica… Da me covek ne prepozna. Totalno druga osoba. I onda se pitam, sta se to desilo sa mnom? Kako sam se tako brzo i iznenada pretvorila od male devojcice u devojku. Cudno je to!
Moze li mi neko sad reci? Sta smo mi sad Jer smo deca, ili smo odrasli? Razmisljala sam skoro o tome, ali nemam odgovora. Mislim da smo negde na prelazu, kao velika deca. Eto, nasla sam odgovor. Sad kad me neko pita sta smo, reci cu da smo mi, velika deca. Jel sam u pravu?

RASTAJEMO SE

Sećate li se kako smo se sreli, upoznali i postali bliski? Bliski toliko da nas niko ne rastavi i preotme tajne i želje. Sećate li se svega?
Bili smo deca, jedno drugome strana nepoznata i daleka. Želeli smo da se časovi što pre završe da bismo pobegli od obaveza. Vreme je prolazilo. Svaki novi dan u školi bila je nova radost i nova prilika da sretneš već znana lica i uzvratiš nečiji osmeh. Delili smo dobro i zlo. Zajedno smo lakše podnosili sve grdnje i nepravde, zajedno smo bili jači!
A sada stojimo na raskrsnici sa bezbroj puteva i pitamo se kojim da krenemo. U meni se stalno javlja isto pitanje. Šta će se desiti ako odaberem pogrešan put, slepu ulicu mog života? Da li će biti vremena da se okrenem i vratim na raskrsnicu? Ubeđujem sebe da više na to neću misliti.
Sećanje me vraca 8 godina unazad,proživljavam sve ono što sam i tada i stojim na istom mestu kao i tada,ali ima jedna razlika:tada sam pisala o sreci koja me obliva kao đaka-prvaka,a sada pisem o uspomenama i secanjima iz skole i iz ovih osam razreda
Tada je za mene škola predstavljala jedan nedostižan cilj,nešto nemoguće i neostvarivo ali u isto vreme i novo i lepo.Tada sam po prvi put u životu osetila da mogu da dostignem nebo.
Osetila sam kao da sam na početku nekog novog života..I počelo je..Dobila sam jedan novi dom,porodicu.... Uz pomoć njih sam uvidela vrednost života,,vrednost čoveka samog po sebi, naučila sam da volim i poštujem pre svega.Svaka godina je bila jedan novi izazov, svaka je sa sobom nosila nešto novo,nama nepoznato
Moram da priznam, da mi je na početku najdraže bilo kada sam upoznala novo društvo i sada kada malo bolje razmislim , izgleda da je jedino ono uspelo da opstane tokom svih ovih godina. Sećam se,tada je moje prvo prijateljstvo bilo najvažniji pehar u mom životu. I narednih godina,zajedno smo prolazili kroz sve probleme,nevolje; zajedno smo želeli,maštali,sanjali...zajedno smo voleli! Jer naravno u tom delu našeg detinjstva javile su se prve ljubavi i snovi.Neki su to shvatali,a neki ne..(ali nemojmo sada suditi). Ne kažem da nije bilo teško,ali takodje ne kažem ni da nije bilo lepo.Samo mi je žao što su sve te stvari prošle za tren oka.Kao da sam juče bila ona male sedmogodišnjakinja,željna avantura i provoda,Ni ne sluteći da je na putu da postane čovek.Nisam ni znala da ću ponovo biti dete, ali neki drugim roditeljima,da ću biti sestra nekom usamljenom dečaku ili devojčici,da ću biti uteha najboljoj drugarici,da ću voleti ali drugačije...
I sve se to desilo,sada je sve prošlo.Završio se taj važan deo mog detinjstva.Naći ću neku novu porodicu,nove ljude sa kojima ću deliti svoje snove,želje..novi dom...Ali jedno će ostati isto. Uspomena,sećanje.. ona će zauvek ostati u mom srcu.Istina ponekad želim da se vratim ,ponekad ponovo poželim da dosegnem nebo,ali sada znam da nebo nema granice,da treba ići dalje,ali i ponekad se osvrnuti za sobom,da ne zaboravimo.... Došlo je vreme da jedni drugima kažemo ,,zdravo“ i krenemo odabranim putem. Da li ćemo se opet sresti? Da li ćemo ponovo biti zajedno na ovom mestu i da li ćemo se prepoznati? Ko zna? Polako odrastamo.Krecemo svako svojim putem maste,zelja i nada,niz zivotnu reku mnogih prepreka. Na kraju nam ostaje samo jedno-zakletva da nikada nećemo zaboraviti prošlost koja će nas pratiti do kraja! .
Nikada nemojte zastati, samo koračajte jer život je prepun iznenađenja

SEOBE

Po svom polazištu u istoriji, roman Seobe bi mogao biti istorijski roman, ali je on i roman ličnosti, psihološki i poetski roman, ispunjen bogatom metaforičkom i simboličkom izražajnošću. Seobe su roman u kome dominiraju pejzaž, čovek i istorija.
У делу ''Сеобе'' трагика српског национа оличена је у лику Вука Исаковича и у славонско – подунавском пуку. Вук Исакович кренуо је у ратни поход са мутном надом да се нешто напокон може изменити у његовом животу и у судбини његовог народа, народа који је изгнан из свог правог завичаја, па у туђини заснива нови, који је због тога немиран, склон сеобама будући да је несигуран, подвргнут туђој власти и у служби туђим интересима. И управо трагика тог народа је у томе што он одлази на далеке фронтове не знајући где иде, не знајући за шта гине и опет на крају са рањенцима и унакаженима се враћа у завичај који му, опет, и није прави завичај. Када Вук полази у ратни поход, далеко ка Рајни, ка Француској, и у том рату све је више удаљен од своје жене, стиче сазнање о бесмислу ратовања за њега и његов народ.
Вукова трагичност тиме је већа што, не само да је разочаран у борбу и згранут судбином свог народа, већ још доживљава да га жена вара са његовим сопственим братом. Ако се његова трагичност сагледа у контексту народа чији је предводник уочавамо да је писац вероватно хтео да још појача и употпуни трагичност. Вук, по природи ратничка душа, уместо да осећа властита задовољства и да га муче лични проблеми, он осећа бесмислене проблеме рата, осећа проблеме свог пука и народа. Док Дафина и Аранђел доживљавају личне проблеме и трагике, дотле Вук властиту ситуацију све више види са положајем и проблематиком пука Срба, српског граничарског живља, који отварају нека битна питања људске егзистенције. Дакле, на општем плану цели један народ, на ужем Вукова разочараност у ратовање и велике губитке који не воде нигде.
Na drugom polu, polu razočaranja i sumnje u te moći su “Sumatra” i sva dela inspirisana sumatraističom poetikom, poema “Serbia”, takođe. I “Seobe” pripadaju tom krugu melanholične zamišljenosti nad svetom oličеne ovoga puta u Vuku Isakoviču, čoveku koji je trebalo da pomogne čitavom jednom narodu…
U romanu Seobe dominantna su tri lika: Vuk Isakovič, gospođa Dafina i Aranđel Isakovič. U svakome od njih postoje dva života. Jedan, realan, život koji žive i drugi koji je više san, život koji se priželjkuje.
Iako je njen odnos prema svetu bio tako prost i običan, zemaljski, odnos njen prema deveru, kao i prema mužu, nije bio ni tako običan, ni tako prost, već prilično nadzemaljski. Tako ona sa deverom nije govorila. Njemu to sve nije rekla. Pred njim, uopšte nije bila takva. Govorila mu je o noći, koje se boji, o mraku, u kom je hvataju strah i priviđenja. O mladosti, koja je prošla. o životu, koji je za nju tako težak. I, suznim očima, o mužu koji je više, izgleda, ne voli i koji je, možda, nikad nije ni voleo. Ne misleći, kao Aranđel Isakovič, da je lepa kao niko, ona je znala šta vredi. Rešivši da se upusti sa snahom, on nije hteo da misli na brata. Mada kako ona tako su i Svi likovi u romanu tragali za boljim zivotom, trazili su svoju zvezdu, jurili ka nekim svojim idealima ili ka ostvarenju zivotnih ciljeva, ali sve je to bilo tako daleko. Zrak srece koji bi ih obasjao, vrlo kratko bi trajao, a zvezda bi se ugasila. Ceo roman predstavlja vapaj i čeznju za srećom.
Nije mi se dopalo to sto se Dafina, kao i Arandjel, na kraju predala strasti i nije izdrzala. Ipak je ona bila udata zena i ne samo to, bila je majka… U obzir naravno uzimam i to vreme kada je nastao ovaj roman. Njen postupak ne odobravam sa svog aspekta gledista, ali ga necu ni osudjivati. Zbog cega? Mislim da će svako znati odgovor…

ČEZNEM DA TI KAŽEM NAJDUBLJE REČI

Ponekad duboko u meni probudi se tuga prošlosti... Nebu sam darovala dušu, za tebe... Jer jedino ti umeš da vratiš sjaj uveloj travi i glas nemom čoveku. Boli me tišina sumraka i teško prolećno sunce kad oživi šapat večnih uspomena.
Hm... Ostajem kući... Ne znam zašto... Mogla sam izaći... Ali eto meni je izgleda lepše kući... Ne znam ni šta da pišem... Od tada nisam ni spavala kako treba... Razmišljala sam - Šta ako više nikog ne budem volela kao što sam njega? Mogućnosti da se to desi nisu prevelike, ali šta ako se desi? Ovo mi se ne sviđa...
Nikada više neću pustiti suzu zbog njega. Kažu da niko nije vredan mojih suza i držaću se toga da ne bih dozvolila da me obuzme plima tužnih osećanja. Ti nisi tu, a tako trebaš mi… Teško mi je da to priznam, ali je ipak tako.
Ne volim kada dođe noć kao što je ova…Kada ostanem sama i više ne moram da glumim pred drugima, kada ne moram najbolje da izgledam baš kad se najgore osećam - to je nešto najgore što može da se nekome dogodi. Volela bih da ti kažem koliko te volim, koliko mi značiš. Čuješ li? Oslušni samo malo, molim te! Čuješ li koliko negde daleko jedno srce kuca i zove te… Čeznem da ti kažem šta još osećam, čeznem da me samo jednom poslušaš, zar tražim previše? Želim da plačem, a suze mi na lice ne naviru, onda poželim da se smejem, a osmeh nije čuo za mene... Poželim da patim, ali ne mogu jer je to baš ono što sad osećam... Poželim život, ali ti nisi tu, a moj život si ti... I tako želim jednu želju za drugom sve dok ne shvatim da si svaka moja želja, moja bol, moj osmeh, moja patnja, moja suza...
U meni se bore razum i srce, vode tešku bitku, bitku u kojoj će samo jedna strana biti pobednik. Mene plaši ona druga, da li ću ja to moći da podnesem… U oba slučaja, biće mi teško… Niko to ne može videti, to je duboko u meni… Mrzim noći kao što je ova, mrzim te zbog toga što još čeznem za tobom, još te vidim kraj sebe, vidim nas i izgleda tako stvarno. Zbog toga počinjem da mrzim i sebe – zbog toga što čeznem da ti kažem:“Nemoj da ideš, dođi, Trebaš mi, Volim te!“
ZATO NOĆAS PREKIDAM SVE. NI JEDNU SUZU VIŠE NEĆU PUSTITI ZBOG TEBE, DOSTA IH JE BILO, NISI IH VREDAN. IZBRISAĆU TE IZ SVOG ŽIVOTA, ZABORAVIĆU I ONO NAŠE LETO, KUNEM SE. VIŠE NE ŽELIM DA ZNAM NI GDE SI, NI S KIM SI. BOLEĆE, ZNAM, ALI PREBOLEĆU – MORAM DA PREBOLIM! I ZNAJ, DOĆI ĆE DAN KADA ĆEŠ SHVATITI ŠTA SI IZGUBIO I POŽELEĆEŠ DA SE VRATIŠ. KAJAĆEŠ SE, ALI BIĆE KASNO, TADA ĆE TE ZABOLETI MOJA BOL, SVAKA MOJA SUZA I SVAKA NEPROSPAVANA NOĆ…
Ako ikada saznaš koliko sam misli poklonila tebi, znaćeš i koliko sam te volela. Ove noći se opraštam od tebe i upućujem ti još jednom sve svoje misli. Sve ono lepo staviću u najlepši dnevnik uspomena. Jer za ljubav, kao i za bol, uvek je potrebno dvoje...

Zivot Mileve Maric Anshtajn

Mileva Maric rodjena je 19.12.1875. u bogatoj porodici u Titelu (tada deo Austro-Ugarske) kao najstarija od troje dece u porodici. Prilikom rodjenja ishcheshen joj je kuk pa joj je leva noga bila kraca. Imala je mladju sestru Zorku i brata Milosha. Mileva je 1886. godine krenula u gimnaziju u Novom Sadu ali se prebacila u gimnaziju u Sremskoj Mitrovici. Maturirala je kao najbolja uchenica iz matematike i fizike. Od 1890. godine ishla je u posebnu shkolu u Shapcu gde si inache ishli samo dechaci. 1896. godine otishla je na studije fizike i matematike u Cirihu. Jedan od njenih kolega bio je Albert anshtajn koji je tad imao 17. godina. Njih dvoje su se zblizili. Njeni roditelji se nisu protivili toj vezi jer su znali da su njene shanse za brak male zbog njene bolesti,medjutim Albertovi roditelji su se tome protivili jer je ona bila 3 godine starija i nije bila Jevrajka. Albert je diplomirao i otishao kuci za raspust,a Mileva je ostala u Cirihu pripremajuci se da polaze ispite. Mileva i Anshtajn su se ponovosreli na jezeru Komo,a nekioliko nedelja kasnije ona je saznala da je trudna. 1902. u svojoj 27. godini Mileva je rodila cerku Liserl. Sa nezavrshenim fakultetom i vanbrachnim detetom osecala se kao sramota za porodicu. Sledece godine Albert i Mileva su se venchali. Liserl je obolela od sharlaha i nije poznato da li je umrla ili je data na usvajanje. Anshtajn se posvetio fizici,a Mileva se borila sa gubitkom deteta i neuspehom na fakultetu. Njihovi odnosi su se popravili rodjenjem sina Hansa Alberta. Albert je pocheo da se dopisuje sa bivshom devojkom i njihov brak je ponovo pao u krizu. Da bi vratili mir otishli su na odmor, a njihov drugi sin Eduard rodjen je 1910. godine. Posle nekoliko godina Albert je pronashao ljubavnicu,rodjaku Elzu Lovental. Mileva je sa decom otishla u Cirih,a 1916. godine Albert je zatrazio razvod od Mileve. Ona se od ovoga razbolela pa je o deci brinula njena sestra Zorka dok nije dozivela nervni slom. Zvanichno,Mileva i Anshtajn su se razveli 1919 godine,a Albert je ozenio Elzu. Anshtajn je novac koji je dobio od Nobelove nagrade predao Milevi,a ona ga je iskoristila za negu mladjeg sina koji je oboleo od shizofrenije. Hans Albert je sa svojom porodicom otishao u SAD. Dugovi koji su nastali zbog Eduardove bolest Mileva nije mogla da plati. zato je prodala dve kuce,a postojala je opasnost da ostane i bez trece pa se obratila Albertu za pomoc. Albert je pezeo kucu ali je ona tu mogla da zivi. Milevi je pozlillo nakon jednog Eduardovog nasilnog napada i onesvestila se. Umrla je 3 meseca kasnije u bolnici,a sahranjena je na cirishkom groblju Northdom,4.8.1948. godine. Shira javnost je saznala za njen grob tek 2003 godine zaslubom Petra Stojanovica. Njen grob nema spomen plochu,a iznad njenih ostataka leze ostatci josh nekoliko ljudi.

Samo jednom se ljubi

... sve je ostalo varka...
Jedan evergreen mi je ovih dana dao na razmišljanje. Pa pesma kaže ukratko - možemo samo jednom voleti i to će biti ono pravo. Sve ostalo je samo privid. Sve ostalo je... šta?! Romantično, slažem se.
Ali koliko ima istine u tome?
„I onda je došao on, spustio poljubac na njene usne. Otvorila je oči i zagledala se u njega. I živjeli su sretno do kraja života“
Snežana, Pepeljuga,Uspavana lepotica... Kao devojčica voljela sam ih čitati. I shvatila sam da sve te bajke uviek nekako isto završavaju. Sve imaju princa i princezu. On je uvijek njen heroj hrabrog srca koji se bori sa svim neprilikama ovog svijeta da spasi svoju voljenu. I uspeva uviek!
I naravno, uviek žive srećno do kraja života.
A šta je sa stvarnošću?
Kad se zaljubimo, onda otprilike svi isto doživljavamo. Tu osobu promatramo kroz ružičaste naočare i on/ona nam je najsavršenije biće na planetu. I dok zaneseno promatramo te oči, vjerujemo kako ćemo ostariti s tom osobom. Kako je baš ta osoba ona jedna jedina prava za nas. I niti jedna druga.
A tome i težimo... Svijesno ili podsvijesno tražimo onu osobu, onu jednu jedinu osobu koja će biti idealna za nas i za koju ćemo mi biti savršeni. Onaj komadić slagalice koji nedostaje da slika bude potpuna. Tu osobu s kojom ćemo zajedno kročiti kroz život, kroz dobro i loše. Osobu koja će nam biti ljubavnik, partner i pre svega prijatelj... S kojom ćemo se smejati i plakati.
Za koju ćemo željeti da bude zadnje što vidimo uveče i prvo što ugledamo ujutro.
Osobu koju ćemo voljeti. Osobu koja će voljeti nas.
Baš ovakve kakvi jesmo, sa svim manama i vrlinama.
I opet se vraćam na stih... „Samo jednom se ljubi...“
Ma zar je moguće?! Da u životu možemo voljeti SAMO i ISKLJUČIVO jednu osobu? A da zaista sve ostalo bude varka? Mislim da cijela teza ostaje na tom romantičnom pojmu.
I tu joj je kraj.
Ne, nemojte me krivo shvatiti.
Ja vjerujem u ljubav. U pravu ljubav između muškarca i žene. U odnos koji može trajati „do kraja“. Ali ne vjerujem u činjenicu da nam je samo jednom dano da iskreno volimo. Poput jednokratnog kupona kojeg kasnije ne možemo iskoristiti. Ne, ne vjerujem, jer znam da je to čista glupost.
Na svom životnom putu susrećemo puno osoba koje nam postaju suputnici. Kao kad se vozimo vozom, neki uđu u njega i voze se deo puta s nama. Zatim siđu i nastave svojim putem. Neki dođu prije, neki kasnije. I trajanje našeg zajedničkog putovanja nam bude nepoznato. Za neke poželimo da siđu na idućoj stanici. Za druge da ostanu pored nas sve do kraja vožnje.
I dogodi se... dogodi se da naiđe osoba koja nam izvrne svijet naopako. I mi počnemo ploviti od početne zaljubljenosti prema nečem dubljem. I dogodi se... da poželimo tu osobu zadržati pored sebe zauvijek i nikada ju ne ispustiti iz ruku. I volimo. Kako samo volimo...
Volimo tom snagom da bi bez razmišljanja učinili bilo što na ovome svijetu samo da tu osobu usrećimo.Volimo svom snagom koliko jednom maleno ljudsko srce može voljeti. Volimo, ne zato da „primimo“,već zato jer imamo toliko toga za pružiti.. I pružamo to sve širom rastvorenih ruku. Ali onda nas činjenica pogodi.
Trajanje zajedničke vožnje tim vozom života je završila i naše najvoljenije silazi ostavljajući nas same u kupeu. I nas se ne pita želimo li to ili ne. Boli li ili ne. Nas se tu ništa ne pita. Sudbina je odredila i rastanak je neminovan. A razlozi nam budu često nejasni, neprihvatljivi i previše bolni. I jedino čega smo svijesni je osjećaj kako nam duša umire sa svakim korakom koji tu osobu odnosi sve dalje. I ne pomažu niti suze, ni tuga, ni jecaji... Sudbina ide svojim tokom, odnosi nam voljeno, a mi ju samo nijemo i nemoćno promatramo boreći se za dah.
Znači li to da ćemo zauvijek ostati sami u tom kupeu, sve do kraja naše vožnje?
Koliko god bili u tom trenutku vjerovali u to, odgovor je ne!
Iako romantično zvuči , ne ljubi se samo jednom!
Samo jednom se ljubi - tu osobu i na taj način!
Jer hteli to ili ne, život nam šalje svoje zadatke i lekcije. Šalje nam i nove ljude u tu vožnju. I možda, možda ćemo ljubiti i neke od njih. I opet iskreno i u potpunosti. Cijelim srcem i dušom.
Voljeti tu osobu kakva kakva je- jedinstvena i unikatna. I voleti je na samo takav način. Sasvim drugačiji, posve u skladu s tom osobom.
Ne mislim na manje, ni više, - već drugačije.
I hoće li to značiti da smo osobu pre te voljeli lažno? Umetno, površno ili polovično? Nikako!
Voleli smo ju na isto takav jedinstven način, kako samo možemo voljeti tu osobu i niti jednu drugu. I ako smo zaista tako voljeli, onda ta osoba i ostaje u našem srcu. U posebnom pretincu koje pripada samo njoj.
A srce... srce je čudna stvarčica...
Nikad nije pretijesno za ljubav. I koliko god da se nađe te ljubavi u njemu, uvijek ima mjesta za još. I kao da se ti posebni pretinci za posebne osobe stvaraju sami od sebe, baš kad zatreba. I ne gube vrijednost, niti bilo koji od njih s vremenom postaje manje važan. Ponekad volim sa strahom, ponekad sa setom. Ponekad mi ono što se krije u njima izvuče osmeh na lice, a ponekad mi i suze krenu. Ali to sam ja.
I ja znam da sam ljubila. Da sam voljela iskreno, čisto i snažno, do beskraja i natrag. I da snaga te ljubavi ne postaje ništa manja, niti će ikada izblijediti. Da moje voljeno, zauvijek ostaje moje voljeno. Bez obzira na sve što sudbina donese. Ali me i podsjećaju da je unutra još toliko toga što imam za pokloniti od srca. Da je ispred mene još puno godina i životnih lekcija. I puno mjesta za posebne ljude koji će mi ući u život i sjesti pored mene, u moj kupe. I možda, samo možda... netko ostane pored mene sve do kraja vožnje.
Možda mi netko od njih ponovo uzburka leptiriće i povuče me duboko ispod površine one obične zaljubljenosti. Možda zaronimo zajedno i zaplivamo istim strujama.
I znam... ako se to i dogodi...
Opet ću moći reći „Stihovi nisu tačni. Vidi me! Ja ljubim. Opet! Ljubim... na jedinstven i unikatan način.Onako kako ja to znam. Iskreno i čisto! I to nije varka.„
I umjesto početnih, ponoviti ću Oliverove stihove koji mi više leže: „Vjeruj u ljubav... jer ljubav je sve“.
Ja verujem!

Srce

Čovek kada šeta šumom noću ne vidi ništa.... ni mesec ni zvezde, ni stabla ni životnije... misli da je sam i vidi samo tamu. I kada dođe na kraj šume, pred liticu vidi samo ponor i nema ideju kako i gde ići dalje. I kada iz mraka izađu neki ljudi koji mu pruže ruku i kažu da nije sam, čovek shvati da ne luta sam šumom, da nije sam u tami.
Kada voliš nekoga daruješ mu srce. I to srce nikada ne možeš dobiti nazad. Ono zauviek ostane kod toga nekoga, ponekad stoji, spremljeno u ormaru za bolje dane, ponekad se slomi. Kada ga daruješ, ne pitaš šta će ta osoba učiniti sa njim. Znaš samo da kada se udaljiš od svog srca osjećaš teskobu i tugu. I kada daruješ to srce, kada je kod nekoga i kada mu ne možeš blizu, tada dođe vrijeme da ti naraste novo srce. Ne isto, slično ali ipak drugačije. I kada to srce naraste, kada sazrije i popuni prazninu u kojoj je stajalo ono staro srce, tada dođe vrijeme da daruješ novo srce. I to srce nije isto kao ono staro, nove ljude voliš na novi način... ni lošiji ni bolji, jednostavno drugačiji. Nije moguće zamijeniti nikoga i ništa, moguće je samo preuzeti nečije funkcije, obavljati isti posao... cini se isto, ali nije. Jer srce je jedinstveno, ljubav je jedinstvena. Pomalo posebna i pomalo drugačija.
Zaljubiti se je lako, ali je teško dati srce.... naročito neko novo, neko koje je ponovno naraslo... koje je zamijenilo ono staro... preboljeno srce. Da srce brže raste, bilo bi ga jednostavnije dati... da tako lako ne puca i da se može vratiti... bilo bi puno jednostavnije. Ali ne može.
I onda, ponekad nisi siguran... nisi siguran kome dati srce. Nisi siguran da li ga dati... nisi siguran da li ćeš opet morati čekati da naraste. I u ništa nisi siguran... ali to je tako... i ne moraš bit siguran.
Za neke stvari se isplati riskirati... darovati srce i ne misliti ni o čemu... ne Nadati se dobrom, ne strepiti od lošeg... samo se prepustiti valovima života. Vreme će pokazati koliko su naše odluke pametne, ali to je to... to su naše odluke, to je naše srce i kada ga odlučite darivati... samo je na vama kome ćete svoje srce dati.
Ljubav je teška karta u igri života, a srce nas vodi i pokazuje nam pravi put. Lako se lomi, sporo raste, ali onaj tko ga dobije može se zaista osećati srecnim. Najveći je dar kad nekom pokloniš svoje srce.

SEĆAM SE

„Nekada davno,iza devet mora,iza sedam gora,srećno je živela jedna devojčica..:“ Ne,to nije ta priča...Mada bih volela da moja priča tako počinje... Mojoj priči više stoji početak: „Ne tako davno,pre nekih šest godina,bila jednom jedna devojčica koja je prvi put spoznala pravu bol i tugu...“
Prošlo je 6 veoma dugih godina, ali ja se još uvek sećam...Još uvek se sećam tih bolnih i tragičnih događaja iz davne 1999 godine. Kada sam sama , daleko u svom svetu, često razmišljam o svom detinjstvu, o događajima punih emocija i o licima različitog izraza. Tek sada vidim koliko se moje detinjstvo razlikuje od detinjstva mojih starijih drugarica ili moje sestre.
Ponekad čitam stare novine, koje sam sačuvala sa željom da ja i svojoj deci pokažem koliko su tragični ratovi, i kada naiđem na naslov „ NATO PONOVO NAPAO“ u meni se bude bolna sećanja na taj trenutak , ali sam i pomalo i srećna jer znam da se sve to završilo !
Sećam se ... sećam se veoma strašnih zvukova aviona koji su leteli iznad naših glava, sa neznanjem da se ispod njih nalaze nevina deca ispred kojih je dugačak i lep život. Sećam se svih majki koje su svojoj deci govorile ,, ne brini se, to će proći!,, Ali ja sam duboko u sebi znala za sve one očeve, dede, braće ili prijatelje koji u ovome ratu rizikuju svoje živote za domovinu.
Još uvek su mi u mislima urezane slike zgrada u plamenu i porušenih mostova, još uvek se naježim na svaki zvuk nalik sireni jer svaki u meni ponovo budi onaj isti osećaj straha i bespomoćnosti. Još uvek me noću trgnu iz sna bolni jecaji majki i plač dece... Ne prođe dan a da se,prolazeći pored skloništa u mojoj zgradi,ne setim vremena provedenog zatvorena u njemu,ne znajući šta se dešava i iščekujući najgore.
Sebi uvek postavljam ista pitanja : kako? zašto? zbog čega? Kako se ne dogovore da ne bude rata, zašto narušavaju mir u kući punoj ljubavi i zbog čega odvajaju očeve od svojih porodica. Rat će uvek biti veliko zlo. Zlo koje je nanelo štetu celom svetu, zlo zbog kojih nevini ljudi stradaju ili čak odu sa ovoga sveta.
Taj prizor zauvek ću pamtiti, tužna lica na ljudima koji pokušavaju izbeći svaku moguću opasnost sa saznanjem da bi se svakog trenutka moglo nešto loše desiti.
Sada sam svesna da sve to ipak i nije jedna velika i tužna bajka koju je moja mama meni pričala da bi me utešila...Znate ona o tome kada dođe princ na belom konju i spasi sve...I sve se na kraju srećno završi. Život nije bajka,niti se uvek završava srećno. Ima svoje uspone i padove,ima svoje dobre i loše strane.Ali poput bajke,i on ima zlih veštica i čarobnjaka,okrutnih zmajeva i gusara koji na sve načine



pokušavaju da dobiju nešto toliko bezvredno po cenu sreće drugih ljudi i ne mareći za posledice.
Ali na veliku sreću , u mom životu postoje 3 veoma važne osobe: moja mama, tata i sestra. Oni su mi pomogli da prebrodim sve te teške mesece, i na svaki mogući način hteli su da mi odvrate pažnju od okrutnih posledica rata. Oni su mi pomogli da se u toj svojoj bajci osetim kao princeza za koju život ide dalje i za čiju priču ipak ima nade da ima srećan kraj... Zahvaljujući njima koji su prosvetlili moje detinjstvo, ja sada na rat imam samo ružnu uspomenu.

Stvarnost je surova, iluzije slatke.Opredeljujem se za zivot

Zivot je za mene uvek predstavljao neobicnu, jezgrovitu i mnogoznacnu zagonetku. U njemu nije uvek crno i belo.Nekada su nasi putevi trnoviti, a nekada sa lakocom zanjemo uspehe. Za neke stvari jednostavno nemampo obrazlozenje a od starih sam cula da to nazivaju 'nafaka'. Ja to objasnjavam da je zivot zacinjen dobrom ili losom srecom...

Zapravo, smatram da od zivota treba uzeti maksimum. Trebamo iskoristiti svaki trenutak, svako sada! Naucimo da cenimo male stvari, da im se radujemo ali i uvek tezimo ka visem. Na neuspehe ne treba gledati kao na poraze, vec kao sansu da nesto naucimo, ispravimo, u buducnosti ne ponovimo! Greske se moraju desiti kad - tad i one se desavaju s' razlogom. Kada coveku lose ide, sklon je da idealizuje stvari, da masta i kreira sopstvene iluzije. To je kao odbrambeni mehanizam coveka, njegov beg od stvarnosti i od stvari koje ga cine nesrecnim i koje ruse njegovo samopouzdanje. Smatram to dobrom psiholoskom terapijom, jer pravi zivotni izazovi tek predstoje, Usponi i padovi u zivotu se smenjuju kao dan i noc, jer svaka strana ima svoju kontra - stranu.Najbolje je kada zivotni balans dovedemo u ravnotezu.
Ljudi se trude da od zivota uzmu najbolje i u sto vecoj kolicini. Ponekad zaborave da je potrebno i sebe davati isto tako nesebicno kako se i nama sam zivot daruje. Za srecu i zadovoljstvo su potrebna odricanja i zrtve. Sto su zrtve vece, to su odluke teze, ali i uspesi sladji.
Zivot delim u 3 neraskidive celine... Proslost - koju treba ostaviti tamo gde je, nikako je ponovno ne prozivljavati, samo se ponekad setiti lepih momenata, osvrnuti na greske, ali ne da bi se kajali vec da bismo ucili... Sadasnjost za koju treba da zivimo, koristimo svaki njen tren, uzivamo jer vreme ne mozemo da vratimo. Od nje zavisi nasa buducnost...

Zivite zivot punim plucima! Posvetite se sebi, ali i drugima. Negujte hrabrost, plemenitost, iskrenost... Radujte se, ali i obradujte! Volite, ali i zasluzite da budete voljeni... Ostavite svoj trag, svoj pecat...jer to je zivot! Ja biram da zivim, a vi?!

Jesen u mom gradu

; i posle mesec dana ponovo sam u svom krevetu na koji nikako da se naviknem. Sunce se stidljivo probija kroz zavesu,kao da i ono govori da ne voli jesen. Sve je uobicajeno za ovo doba godine, tiho.

Posle odredjenog vremena otisla sam da prosetam gradom. Bilo je suvo i pomalo hladno vreme. Nisam sigurna koliko dugo sam setala, onako izmorena od same sebe i od jesenje tmurnosti sela sam na klupu pored reke. Ona je bila u svojoj punoj snazi, mutna, brza i silna. Sada je njeno vreme, ona je sada najbucnija i najmocnija. Pored mene prolaze zaljubljeniparovi,koji su bez obzira na vreme srecni, nasmejanji sa prepoznatljivim sjajem u ocima koji samo ljubav moze da stvori. Magla grli okolna brda i ceo prizor deluje tako nestvarno. Grad kao da se odmara od leta, Sunca i vrucine i sada pocinje vreme harmonije, mira i tisine. Svi se polako zatvaraju u porodicni krug, u toplinu svojih domova, u prijatnu atmosferu stvorenu ljubavlju ukucana i svi prkosimo hladnoci. Sedimo u svojim domovima i punimo srce. To je moj Priboj! Kao sto u malim domovima ima najvise ljubavi,tako u malim gradovima ima najvise harmonije,koju po svemu sudeci donosi jesen.

Mozda je jesen tmurna, siva, hladna, ali za moj grad ona znachi ljubav, toplinu, trajnost. A sta ima lepse od ljubavi, pa makar to znacilo mokre ulice, hladnocu i maglu?!

Mesto prijatelja u mom zivotu

Pogledaj me druze I reci mi sta vidis u mojim ocvima. Znam, ugledao si sjaj srece u njima, to je zbog toga sto ti u mom srcu zauzimas posebno mesto, ono najvaznije. Ti si uvek bio tu da places kada I ja placem, da se smejes kada se I ja smejem… Jos uvek ti nije jasno zasto si bas ti u mom srcu? Evo, objasnicu ti…
One hladne zimske veceri kada sam ja bila slomljena ti si bio taj koji je dosao I pruzio mi ruku, odveo me na lepsi put, put srece, bas ti prijatelju moj! Kada bih ugledala tamnu stranu zivota, ti si bio taj koji me je naucio kako da svako novo radjanje sunca docekam sa osmehom na licu, bas ti prijatelju moj! Cuvao si svaku moju tajnu kao da je ona nesto najvrednije u tvom zivotu, jer si bas ti znao da je ona nesto najvrednije u mom zivotu.
A da li se secas one veceri kada smo zajedno sedeli kraj reke I smejali se nasim nestaslucima iz detinjstva? A potom smo brojali zvezde I bas svakoj zvezdici dali neko ime, tada smo I ti I ja bili veoma srecni, I nismo zeleli da iko unisti tu srecu, I tada si bio kraj mene bas ti prijatelju moj. Cesto smo zajedno sedeli, pomalo tuzni, jer smo se secali prohujalih dana naseg detinjstva. Secali smo se onih dana kada smo brali komsijine jabuke, a on bi nas grdio I pricao nam kako to nije lepo, secali smo se svih nasih “tajnih mesta” na kojima smo se krili kada smo se igrali zmurke. Eh, prijatelju, nedostaju I meni ti dani, dani naseg detinjstva.
Prolaze godine, druze moj, sada su one nase veceri kada smo se igrali zmurke zamenile veceri kada sedimo u nekom kaficu I razgovaramo o nekim plavim ili mozda bademastim ocima… Ali sve su to dani nase mladosti, I svaki nas dan trebamo ulepsati kako najbolje umemo…
Da li ti je sada malo jasnije zasto bas ti zauzimas ono znacajno mesto u mom srcu? Potrudila sam se da ti sto bolje objasnim, ali I sam znas da reci nisu dovoljne da opisu koliko mi znacis I koliko sam srecna sto imam tebe kraj sebe, bas tebe prijatelju moj! Znaj da cu uvek biti kraj tebe, bio ti tuzan ili srecan, jer to su pravi prijatelji. Nosi u sebi ove stihove I seti me se ma gde bio:

Srecu I tugu podelicu s tobom,
Reci tvoje nosicu sa sobom.
E tada
Ces znati koliko mi znacis
Ako nekada I odes od mene znam da ces da se vratis.

Oči su ogledalo duše?

Često nismo ni svesni da je ono što smo upravo saznali bila poruka necijih ociju.S druge strane,ocima vrlo svesno mozemo da saopstimo sta mislimo ili osecamo.One su,najcesce,ono prvo sto pri susretu primetimo.Cak I kada se sa nekim prvi put sretnemo,mozemo ga pozdraviti ocima,kao da smo mu pruzili ruku-I pri tom,treba zapamtiti da li je pozdrav bio uzvracen.Ako vas neko koga ste upravo upoznali ne pogleda u oci,ako deluje odsutno,sigurno ce uciniti da se osetite neprijatno.Ono sto zelimo mozemo dobiti I bez reci…
U svakodnevnom zivotu oci nam pomazu ne samo da vladamo situacijom,vec I da prenosimo vazne poruke.Oci su mocno orudje u odnosu sa ljudima I otkrivaju citav niz osecanja,od ljubavi do mrznje.Raspon emocija I izraza koje ljudi razmenjuju bez ijedne reci zaista je zadivljujuci.U ocima neke osobe moze dosta toga da se vidi,ma koliko se ona pretvarala da je nesto sto nije,oci je uglavnom odaju.Ipak,smatram da koliko god neko da krije svoja osecanja I osecanja itrenutna stanja,oci sve otkrivaju.Nije stvar u nacinu na koji neko gleda,vec u unutrasnjem sjaju tih ociju.
Mozda,pak oci nisu ogledalo duse zato sto dusi ne treba ogledalo a oci za njim vape.One u svakom bicu zele videti sebe.Oci su sebicne I topple…Cakle samo kada im se daruje nesto materijalno.Oci su za povrsna uzbudjenja…One reaguju na dodir,na boje,na ono sto im pricinjava trenutno zadovoljstvo ili,pak razocaranje,ali one nisu ogledalo duse…ne…dusi ogledalo ne treba,dusa je sama sebi dovoljna,ali ne zato sto je sebicna,nego iz nekih mnogo dubljih razloga.Oci cesto ne slusaju dusu pa ostave susu…Da dusa moze bez ociju dokaz su slepi ljudi,a I oci bez duse cest su slucaj.Oci,tacnije pogled je deo covekove mimike iz koje se zaista dosta toga moze zakljuciti.Iz ociju moze kojesta da se procita,ali zato ima onih koji znaju da se pretvaraju I da kontrolisu oci jer znaju da se njima veruje.Da su oci ogledalo duse ne bi se mogle tek tako kontrolisati kao sto mogu.Kao sto postoje ljudi koji znaju da procitaju pogled,postoje I oni koji umeju da postave zid ispred ociju kako se ne bi videla istina.
Meni je pogled neke osobe najbitnija karika u proceni iste.Nije bitan oblik ociju,kao ni boja,vec ono sto se vidi u dubini pogleda.Ta procena moze da bude I mac sa dve ostrice pa da posle tu osobu posmatram pod velom sopstvene predrasude.Ja sam toga uvek svesna,pa dajem vise prilika da se dokaze suprotno,bilo da je rec o dobroj ili losoj osobi u mojim ocima.Mozda me,posle odredjenog vremena ta ista osoba vrati na tu prvu impresiju,koja me,kako se ispostavlja,malo puta prevarila.Dakle,stvar je u sustini necijeg bica jer svi mi imamo dobre I lose osobine,ali ipak neke od njih preovladavaju.

Antigona

Biti Antigona znaci biti hrabra i odlucna licnost. Znala je da se suocava sa smrcu, tamom podzemlja, a nisu je zaustavili ljudski stvoreni zakoni i naredbe. Odlucila je, iako svesna krivice koju ce ispastati, da postuje Bozje odredbe i pustila da je vodi ljubav sestre prema bratu.
Sinoc dok me je magla vodila u praproslost, njena ispovest u tamnoj jami glasila je otprilike ovako: "O gresko moja, zar si greska? Zar ja da prihvatim da mi brata rastrgnu zveri, da mu telo raznesu ptice? O sudbino, zasto si me takva izabrala? Zar bi ti svog brata dala raznosacima semena, da li bi mogla ziveti poslije? O zivote moj kratki, vise svetla ne videla, vise zore ne docekala. Da je Sfinga moje patnje znala, pitanja bi o meni postavljala. Hemone, tebi zena nisam bila; tebi, nerodeno dete, majka nisam bila. Bogovi vas sam moralni zakon postovala, probala sam mrtvo telo pepelom posuti i Vama ga predati, ljudska rec me kazni. A sad primite i mene, novog stanovnika podzemlja." Antigonino stradanje shvatam kao neku svetinju, olicenje neznosti i pozrtvovanosti. Izdigla se iznad svih, jer: "Necu stradati,a plemenita da me ne zadesi smrt." U zivotu treba imati cilj,nastojati ziveti u skladu sa sobom. Divno je osetiti ljubav i treba je uzvratiti, jer kada sebe celog ulozimo i damo, tek tada mozemo biti celi. Citajuci ovo delo i "uvlaceci" se u svaki stih, postala sam bogatija za jedno saznanje. Mislim da sam, ponekad, Antigona. Mozda smo svi mi. Svoju licnost najvise otkrivam u teskim situacijama i tada uvidjam sta sve mogu da ucinim. Kada istinski volim, posvetim se u potpunosti bez rezerve. Bez sumnje da bih mogla biti povredjena i porazena, jer mnogi Kreonti zagorcavaju zivot. Tada saznajem da , inace, nisam ni svesna koliko sam jaka i koliko mogu podneti. I tada nastojim da se uspravim, visoko poletim i prkosno kazem:"Za ljubav, ne za mrznju ja sam rodjena." Dok talasi udaraju, treba ostati nerazrusiv greben, dici se iznad vremena, kao Antigona. Kao mi.

Banovic Strahinja

U srpskoj narodnoj epskoj poeziji cesto se pominju veliki junaci i njihova dobra dela.Ipak retke su pesme poput ''Banovic Strahinje'' koje svojim kvalitetom i samom temom skrenu paznju svakoga ko ih slusa i koje teraju slusaoca da se dobro zamisli i u takvoj pesmi pronadje neke svoje postupke i izvadi pouke iz njih.
U pesmi Banovic Strahinja istaknute su posebno moralne,cak mnogo vise nego fizicke osobine glavnog lika po kome je ovo izuzetno delo i dobilo naziv.O fizickom izgledu Banovic Strahinje znamo da je bio veoma markantna osoba,junak,mrkih brkova.U njegovoj kasnijoj borbi sa Vlah Alijom do izrazaja dolazi i njegovo veliko iskustvo i fizicka snaga kao posledica mnogih borbi koje su ostaleiza njega.
Inace Banovic Strahinja nije bio veoma bogata osoba.Ziveo je sa svojom majkom i suprugom u malenoj Banjskoj.O njegovim lepim manirima i dobrim osobinama govori cinjenica da je u tazbini bio veoma rad gost,veoma bogatih osoba,odnosno da je njegova otmenost dolazila do izrazaja u mnogim situacijama.
Nakon bolnog saznanja o nesrecnoj sudbini njegovih najmilijih,ban pokazuje izvesnu slabost,gotovo ispustajuci poneku suzu.Njegova velika hrabrost posebno se vidi u odluci koju donosi ubrzo nakon citanja majcinog pisma,sto nam uzgred govori o snazi i neopozivnosti njegovih odluka.Ipak banov lukav plan nije ubedio Jug Bogdana da mu na cuvanje poveri svojih devet sinova-devet Jugovica.U pojedinim trenutcima Banovic Strahinja se poredi sa sokolom,koji je inace simbol cojstva i junastva.U susretu sa dervisem istice se plemenita strana ovog izuzetno moralnog lika.Tokom borbe sa Vlah Alijom do izrazaja dolazi nova srcanost i ogromna upornost koja upotpunjuje sliku njegove snage.Ipak,uporedo najbolju i najtajnovitiju stranu ovog lika predstavlja cinjenica da je posle izdaje,za razliku od svih likova opisanih u epskoj poeziji oprostio izdaju svoje zene,koja je osim so je provela noc sa drugim muskarcem i lakomisleno poverovala u obecanja i uveravanja Vlah Alije,drzala stranu suprugovog protivnika u najkriticnijim trenutcima njihove borbe.Ovaj njegov nepredvidiv gest samo jos vise iskazuje dobrotu,plemenitost i cistocu njegove duse,koja ga prati tokom cele ove pesme.
Lik Banovic Strahinje je izuzetno opisan na jedan veoma lep nacin,sto je kod mene ostavilo veoma jak utisak.Svaki banov postupak slika jednu novu njegovu vrlinu bacajuci u zaledjak njegovu sigurnu nesavrsenost i stavljajuci citaocima do znanja koliko su neki gestovi upecatljivi ukoliko su oni dobri i plemeniti.U tome i lezi najveca car ovog velikog junaka koji je svojim delima donekle upotpunio sliku izuzetnosti dobre duse.

Slike nepoznatih predela

Gomila uzhurbanih,po svemu sudeci ne bash strpljivih ljudi,guralo me je na sve strane,pa je bilo prilichno tesko proci kroz vrata "Oblak ekspresa" (Nisam se setio nicheg boljeg xD) a ne zavrsiti u zavojima. Ali - moju chvrstu odluku da u putu uzhivam i ne dozvolim ni jednom od neroznih tipova da svoju negativnu energiju prenese na mene,niko nije mogao da sprechi. Kada sam konacno usao,uvalio sam se na svoje mesto, i duboko uzdahnuo.Tek izashlo sunce,pozdravilo je nash voz bacajucji svoje zlatno-obojene zrake po shinama. Zachuo se lagani zvuk motora i okretanja tochkova. "Oblak eksprec" punom parom je krenuo ka "Shumskom jezeru" ( .... ).
Svuda po zelenilu koje nas je okruzhivalo,mogli smo videti svezhu jutarnju rosu.... Posmatrao sam divno,cisto plavetnilo iznad nas,divio mu se,i mastao kako smo vecj stigli do jezera. Cak sam mogao i da osetim njegov miris,iako smo tada bili poprilichno daleko.
Posle izvesnog vremena,dosli smo do shumskih predela,koji su me neverovatno zadvili,sto je,pak,bio sam uvod u ono sto je sledilo kasnije..Shuma o kojoj sam toliko sluhao,predeli o kojima se toliko pirchao.. Konacno sam se nalazio u srcu svega toga. Drvecje,livade..... Sve je bilo kao u bajci,naslikano.... Obojeno najzelenijom bojom koju sam ikada video. Radosno cvecje, razbacno svuda oko mene, igralo je na sve strane uz novi hit zvani "Jutarnji vetar".Zapazio sam mladu srnu koja je pila vodu iz oblizhnjeg potoka. Cela ta bajkovita i idilichna spoljashnja atmosfera prenela je svoj mir,spokoj.. svoju harmoniju u moju dushu. Osecjao sam se kao nikada ranije,kao da su sve moje brige tada nestale..
Gole grane i pusti predeli nastupili su iznenada, bez ikakvog uvoda. Taj kontrast nastupio je tako neocekivano da sam poskocio. Bio sam odushevljen i iznenadjen,ali i razocharan jer sam morao da se oprostim od svih onih bajkovitih predela od ranije.
Ponovo sam osetio onaj miris od ranije,samo izgleda da ovaj put to nije bilo samo u mashti. U daljini sam zapazio kako se plava tacka,koju sam nedavno primetio vecj dosta uvecala. Primetio sam da su ona nercozna i mrzovoljna lica ljudi iz moje okoline sada bila ispunjena vedrinom i osmehom. Njihove face bile su,kao i moja,prilepljene uz prozor,posmatrajucji tacka koja je sada bila jako velika. Nas put do "Shumskog jezera",tu se zavrsio.
Satima kasnije,kada je nocj na svom ogromnom,velicanstvenom nebeskom svodu vecj oslikala stotine blistavih,belih figura, i kada je sve oko mene bilo obasjano tom charobnom mesechinom,sedeo sam na steni uz jezero. Divio sam mu se. Bilo je magichnije i divnije nego sto sam ga ikada ranije zamishljao. Talasi su se valjali,stvarajuci po negde belu grivu koja se penjuci rasprshavala,drhtecji su propadali sami u sebe,a novi su ih sahranjivali. Ponovo sam uzdahnuo. Pripremio sam chetkicu i platno,i poceo da slikam tu prirodnu divotu.

Iz zivota moga grada

Jedan...Jos jedan grad u nizu,lutam sam ulicama strave i uzasa,sve mirise na hladnocu i osecam jezu sa svakim naletom vetra,mrsi mi kosu,ne osecam ruke.Zima budi u meni lose uspomene vezano za sve sto sam nekad proziveo,sneg vise nije isti kao nekada,sve mi se vraca zimskim jutrom.
Nekada sam voleo..Voleo grad u kome zivim,voleo da posmatram nemirne kapi rose koje kovitlaju u vazduhu,voleo cak dreku i viku iz obliznjih parkova,voleo sam svoj grad dok sam voleo nju,srecno zaljubljen mladi covek ne primecujuci da negde ipak gresim..
Ona je bila ta koja mi se ugnezdila u misli poput stranca,doslelila nenadano,sad nas razdvajaju neke bezgranicno dugi prorezi,neki uzaludni pokusaji da je vratim...
San svakog ko bi je upoznao,ko bi ugledao njene biserno plave oci,njenu svilenkasto dugu kosu, i bila je tu pored mene dok sam joj nesebicno poklanjao tople zagrljaje u novembarskim nocim,bila je tu,mada ne zadugo.
Sam,sasvim sam,promenio se osmeh na licu,promenio adresu,ulica slomljenih srca tako sam je nazvao,promenio se u potpunosti,a ostao isti.
Ne razumem zasto sam zavoleo,ne razumem zasto je tesko zaboraviti proslost i ne razumem zasto joj se uvek vracam,prosloscu ocrtavam stvarnost.
Lik u ogledalu kaze-dosta je! Prihvatam,tesko je boriti se protiv sebe,znoj mi je sliva niz celo,izgleda da se trudim,bunim se.Oblacim jaknu i izlazim napolje.Sneg je napadao..

Naša mladost na ljubavnom ispitu

I meni se desilo. A sto puta sam rekla sebi da ja nisam takva, da za mene toga nema.
S jedne strane me je izjedalo to što sam izneverila sebe, donekle. A sa druge strane je bilo zadovoljstvo. Ma, nije to ni zadovoljstvo... Plašim se da izgovorim, ali možda i jeste... LJUBAV?

Prišao mi je na hodniku i podigao mi gumicu za kosu koju je predhodno sam skinuo odvezujući mi rep. Osetila sam kosu kako mi pada na ramena i toplinu iza leđa - okrenula se brzo, i BAM! Tople usne na mojim. Ne znam šta osećam. Jedva da ga znam... Oko mene uzdasi čuđenja. Isti uzdasi i u meni...

Tri meseca smo zajedno... A ja tek sada počinjem da uviđam da je ono što osećam toliko jako da me iznutra golica. A osećaj krivice je tu, svakako. On nije osoba za koju bi trebalo da se odlučim, ako se uopšte mogu i odlučiti. Ne snalazim se dobro u tom svetu, sve je za mene novo. Ali privikavam se, iako me nešto kopka. Kao da ne treba to da radim, a radim i ono što ne ne treba da radim i pored potrebe... Protivteža pozitivnim osećanjima je postala sve jača u sledćih mesec dana... Dok nije kulminirala prvim šamarom, raskrvavljenom usnom, suzama pod hladnim tušem... A ja i dalje ne znam kako da se odbranim... I od čega se tačno branim.
A on sedi tačno ispod mog prozora sa jednom, drugom, tećom. Muzika i dalje dole trešti... U istom zagušljivom klubu gde sam gledana sada kao glupa, prodana balavica. TO NIJE ISTINA!

Volim ga, ipak... I više nego što mi razum dozvoljava. Jesam li glupa? Jesam li stvarno glupa?
Ili sam ipak... Mlada? Ko zna zbog čega je sve ovo dobro... Možda čak sama počinjem da shvatam. A možda ću tek shvatiti... Ne znam...

Lutam i sanjam

Preda mnom je velika bina... Na njoj postavljeni instrumenti za veliki simfonijski orkestar. Gase se svetla u publici i ostaje samo jedno... Ono koje osvetljava mesto na kom ću se ja za nekoliko trenutaka naći.
Čuje se aplauz. Članovi orkestra izlaze... Za njima i dirigent. I na kraju - ja. Dok hodam do mesta namenjenog solisti, publika ne štedi dlanove. Flauta i mojim rukama presijava se pod svetlošću jakog reflektora. Taj sjaj ostaje da lebdi tu, u velikoj Sali kolarčeve zadužbine... Ostaje i ostavlja me... Ostavlja me muzici, orkestru i publici. Poklanjam se i započinjem prve taktove mocartovog Koncerta za flautu, harfu i orkestar.
Muzika i ja polako postajemo jedno. Živimo zajedno taj trenutak koji deluje večno... Ostaje zapisan negde duboko u meni... Ali onda se dešava nešto neočekivano... Potpuno me obuzima ta čudesna melodija i ja više nisam ja. Više se ne osećam kao stvarno biće... Živim svoju bajku iz detinjstva... Drugi tza mene više ne postoje... Orkestar je sve tiši... Zvuci harfe blede... Ostajemo tu samo moja muzika i ja. Ona se razliva po celoj sali... Ali i po meni... Ništa me više ne zanima... Prepuštam joj se... Shvatam da ne vredi boriti se protiv nje. Plašim se da otvorim oči... Plašim se da ću je izgubiti, iako je jača od mene... Ne razmišljam ni o čemu... Ne mogu da sastavim misao u glavi... Ne mogu da se setim priče koju sam jednom ispričala dok sam baš ovu melodiju svirala. Nisam sigurna ni da li moji prsti rade pravu stvar. Sigurna sam samo da je ono što čujem lepše od svega što sam u životu slušala. I sigurna sam da to što se dešava ostaje urezano duboko u svakom deliću mene... Shvatam da radim nešto bitno, nešto što čini moju ličnost...
Dolazim do kraja kompozicije. Ne želim da završim, ali ipak to činim... Otvaram oči i............. Postajem svesna stvarnosti... Nalazim se u svečanoj Sali muzičke škole, iza mene se nalazi klavir, a ispred mene pedesetak ljudi koji su se tu slučajno zatekli... Jedino je i dalje tu onaj sjaj flaute koji lebdi okolo. Sanjala sam svoju veliku želju... Počela sam još pre izlaska na binu....
Poklanjam se, a aplauz te malobrojne publike nadjačava onaj iz mog sna... Nadjačava aplauz stotina ljudi. Pokušavam da odem, ali mi noge ne dozvoljavaju. Stojim i gledam ta ozarena lica ljudi koje sam uspela da oduševim svojom muzikom. Kroz misli mi prolaze note Mocartovog „Andantea“ koji sam upravo odsvirala. Shvatam da čak ni muzika nije bila onakva kakva je u stvarnosti...
Ipak na kraju odlazim... Ljudi mi čestitaju, ali me to uopšte ne dotiče... Oni ne znaju za sjaj... Sjaj koji je ostao u meni, zapisavši jednu veliku želju koja živi sada i živeće večno. Možda će se jednog dana zaista i ostvariti.

Moje novo drustvo

Dosao je i taj dan,nova skolska godina,novi profesori,nova skola,a sto je najbitnije i novo drustvo. Nije mi bilo sve jedno u ponedeljak 3.septembra kada sam se sa sveskom i olovkom u ruci uputio ka svojoj novoj skoli. Iz prica sam saznao da je skola manje vise dobra,profesori korektni,ali ono sto nisam znao je novo drustvo. Hodao sam polako ka zgradi skole,u prvi mah nisam osetio kada je moje srce pocelo brze da pumpa krv,ali u usima sam cuo ravnomerne odjeke lupanja. Osetio sam na ramenu neciju ruku.Trebao mi je samo trenutak da se vratim u sadasnjost i da shvatim da ispred mene stoji jedan moj stari poznanik iz osnovne skole. Nismo se bas nesto puno druzili,nase drugarstvo je bilo samo uzajamno pozdravljanje na hodniku kada se sretnemo. Nismo se bas nesto dobro podnosili ali sada mi je bilo drago da ga vidim. Bar jednu osobu poznajem. Bilo mi je malo lakse.
Obojica smo usli u ucionicu (pa broj odeljenja npr. prvog osam). Odmah sam zapazio grupicu slatkih i simpaticnih devojaka, ali nasuprot njima stajali su neki tipovi. Pomislio sam da necu moci da se sprijateljim sa njima,da me nece dobro primiti,da se mnogo razlikujemo ali sva ta pitanja i desavanja u glavi prekinuo je jedan od njih.Prisao mi je, pruzio ruku i jasno rekao svoje ime,zove se (e sad lupis neko ime od ortaka),stegao sam njegovu ruku. Secam se kroz maglu da sam rekao svoje ime...Ostala imena nisam uspeo da popamtim. Sve je bilo tako brzo.Suvise brzo za mene u tom trenutku.
Na prvom casu sam sedeo sa (ime nekog ortaka),ali sam ubrzo shvatio da imamo neke zajednicke teme naprimer kao sto su kola,devojke i formula 1. Neverovatno je kako iz cele price nista nije krenulo naopako, nisam imao probleme prvog dana ali ni kasnije. Kada bi mi neko sada rekao da ce sve ispasti dobro kao sto je i ispalo,samo bih se nasmejao i rekao nma sanse.Ali desilo se. Svoj prvi dan,svoj prvi kontakt sa postorijom punom novih,nepoznatih ljudi pamticu po osmehu koji sam imao kada sam se vracao kuci i kasnije kroz pricu o svom prvom danu u novoj skoli i novom drustvu.

Da rata vise ne bude

Hiljade i hiljade nevinih ljudi susrelo se sa gorkom i mracnom sudbinom. Opasnost zvana rat nadvila se nad brojnim mestima i sa sobom odnela ogroman broj ljudskih zivota i unistila brojne imovine.Neizbezan i strasan,jos od najstarijih vremena,sve do dana danashnjeg,rat ceje stravu i uzhas svuda po svetu.
Zhiveti u vecitom strahu,jos je i gore od same smrti.Provesti mesece i godine,zatvoreni u nekom sklonistu,u nemogucnosti da provirimo napolje i jos jedanput udahnemo zracak svezeg vazduha,uzivamo u prirodi i njenim carima,nasmeshimo se,i okrenemo ledja strahu i brigama,strashna je stvar,i uglavnom se javlja kao jos jedna od posledica ratova..
Politika,proshirenje terotiroeije,ekonomski resursi,rasizam i nazionalizam.Sve su to uobicajeni razlozi zbog kojih se oni vode. Kakva god dobit da se izvuce iz njih,ona ne moze biti vredna masivnog unistenja,i stradanja drugih drzava i njenih stanovnika.Svaki poginuli covek predstavlja veliki gubitak za covecanstvo.
Cak i sada,dok ovo pise,negde u svetu vodi se jos jedan oruzani sukob,jos jedanput,maca nevine dece i odraslih prozivljava uzhas i razaranje koji nanosi RAT....
Ana Frank,deca iz "Krvave bajke" samo su jos jedne,za one koji iza rata stoje,beznachajne,zrtve ovog razarajuceg,djavolskog talasa koji ne mari za posledice,niti oseca trunku sazaljenja prema onome sto prouzrokuje,vec juri poput tajfuna i rushi sve sto mu se nadje na putu.
Ja ratove vidim,kao jedno veliko samounishtenje. Svaki rat jeste,sa moje tacke gledista,samo jos jedan ogroman korak ka propasti chovechanstva.
Ljubav,cloga i ujedinjenje nacija i raca,jeste pravi put kad nashem spasenju,pravi put ka ochuvanju ljudske vrste. Stavimo zajetno,tacku na tu beskrajnu krvavu bajku.Zaustavimo pogibiju i spasimo neduzne,sacuvajmo sve Ane Frank ovoga sveta.. Zajedno to mozemo!

Razumeju li nas roditelji dovoljno/Odnos dece i roditelja (rasprava)

Doba u kojem trenutno zivimo, doba adolescencije, sazrevanja na pshiholoshkom i fizichkom nivou, ali kulminantno i doba sukoba mishljenja i znatno pogorshanih odnosa sa autoritetima, najvishe roditeljima, dovodi do opshte zbrke; roditelji misle da nisu dovoljno dobri vaspitachi, a deca, pak, da ih niko ne razume, da nemaju podrshku.
Ako se direktno postavi pitanje:" Da li nas dovoljni dovoljno razumeju", kao i svaki pubertetlija odgovoricu odrichno. Smatram da roditelji vrlo chesto nisu svesni haosa koji se nalazi u nama i okolo nas, pa na neke dechje pogreshke deluju prestrogo. Sa druge strane, nisam ni za totalan drugarski odnos izmedju dece i roditelja niti za apsolutno povladjivanje i dopushtanje svakog hira deteta.Dete očekuje (makar podsvesno) autoritet i treba da ga ima. U ovom vremenu, chini mi se da sredine nema.. ili su roditelji previshe strogi ili su svojom preteranm i nerazumnom ljubavlju i popustljivoshcu daleko od zvanja ''dobrog roditelja''. Pre svega, na taj nachin sto svoga sina ili kcer ne vaspitavaju u skladu sa pravilima hriscanskog ponasanja, vec povladjuju strasnim sklonostima njihove prirode, dozvoljavaju im da se razviju u pravcu greha. Zadovoljavaju se svi moguci prohtevi dece; ona dobijaju sve vishe i vishe igrachaka, igara, razonode zabave. Takvo dete ne zna da se suzdrzava u svojim prohtevima, niti da bude skromno u svojim zeljama; ono zivi rukovodeci se jedinom zapovescu:'' Ja zelim ovo, ja hocu ono..."
I evo, odrasta takvo dete-prema onoj narodnoj poslovici, ''ocu-majci poruga, rodu plemenita sramota''. Takav chovek i kada odraste okruzuje sebe ''igrachkama'', razonodom i komforom; on ne ume da se odupre strastima i sve dublje tone u bezdan greha.
Dakle, moj konachan odgovor sadrzan je u pronalazenjem sredine izmedju ova dva nachina vaspitanja...sto, priznajem, nije lako....

Pred jednim umetnickim delom

Ustala sam rano da ukradem suncano jutro letu,kojem se blizi kraj.Nebo je bilo vedro bez ijednog oblačka,sunce se probijalo kroz ogromne krošnje.Koračala sam krivudavom stazom osluškujući cvrkut ptica.Ništa drugo sem tog nestašnog hora nije remetilo moje misli koje su neumorno lutale prošlošću.
Osećala sam kako sa izuzetnom lakoćom osvajam breg.Iza krivine sam ugledala crkvu svetog Teodora kako blješti okupanim jutarnjim suncem.Pozelela sam da zakoračim s one strane gvozdene ograde I u miru se predam molitvi.Ali vrata su bila zaključana.Razočarano sam se okrenula razmišljajući kuda dalje,kad spazih ljupku kućicu blizu crkve.Neodoljivo je podsećala na pribivaliste junaka iz bajke.Mozda na onu u koju je svratio pinokio,gde ga je lutka ucila lepim manirima.
Onda ugledah taj stočić koji mi je privukao pažnju.Bio je mali,okrugao od betona,na jednoj nozi.I ne bi bio nista posebno dam u duh nije udahnuo slikar Bora Subić..Stajala sam ispred kuće I netremice ga posmatrala.Vlasnik me je primetio I posao mi u susret.I on je ranoranilac poput mene sto se ne bi moglo reci za stanovnike ostalih kuca.Ljubazno me je pozvao da pogledam njegovu izlozbu.Sve slike su mozaici.Portret Nikole Tesle,Mona Lize,novi grb grada Vrsca I druge.Cika Bora mi je osvakoj posebno kao objasnjenje sta predstavlja,kad je I kako nastala.
Ali najlepsi utisak na mene je ostavio onaj njegov ljupki stocic.Pravi stocic na pravom mestu.Tezak pedesetak kilograma,stajao je pred kucom prkoseci Kosavi.Ona se dobro namucila ne bili ga oduvala,ali uzalud.Ma koliko se trudila nije ga pomerila ni milimetar.Njegova okrugla ploča kao I nogica bile su oblozene raznim kamencicima u boji.Svaki od njih cika Bora je farbao tako sto je mesao krec,ulje I boje.Stvarao je mozaik.Ta mesavina odolevala je I kisi I snegu.
Zato je malecki sto stajao godinama ne menjajuci izgled.Ako mi ne verujete uverite se sami.Kada sam krenula cika Bora mi je poklonio ruzu iz svoje baste I par sarenih kamencica.Osecala sam se kao Alisa u zemlji cuda jer me je stocic podsetio na onaj iz pomenute bajke.Samo sto nije stakleni.A umesto kolacica na kome pise “pojedi me” na njemu su stajale dve kafe kojom me je slikar posluzio.Dok sam pila I caskala sa umetnikom razmisljala sam o njegovom delu.I zakljucila da je uspeo da stvari magicni predmet kojim se ulazi u bajku.Stocic je toliko mocan,da verujem da cu sledeceg puta kraj njega zateci Alisu,Sesirdziju I Belog zeca kako sa cika Borom piju caj.