петак, 13. јануар 2012.

Moj unutrasnji svet.....

Moj unutrasnji svet.Hm!Po osecanjima je veci od cele galaksije,pun srece i ljubavi ko galaksija meteora,ponekad je pun tuznih secanja,depresije.....Zovem ga ,,Moj mali svet''.Cuvam ga samo za sebe i svoje najblize.Uvuce se i poneka devojka u njega .A kad se uvuce tesko iz njega izlazi,ostaje u secanju i tako krstari po njemu da mi nikad nije tesko da se setim nje....Najveci deo u njemu je ljubav prema jednom najdivnijem bicu na svetu a to eje moja sestra.Sve vise ga produbljuje i ta muzika koju slusam.Cini ga vecim i dubljim,osecanja iz pesama ga cine na neki nacin cvrscim.Tako moj svet ponosno stoji i niko ga ne moze srusiti.Svakim danom sam sve vise i vise zreliji,a moj svet sve veci i veci,U njegovom opstanku mi pomazu moji roditelji,izvode me na pravi put,kao da imam neki kurs po kom treba da idem.U u tom istom putu me niko ne sputava.Da svako ima svoj unutrasnji svet i da nije pun sumornih boja (a po meni boje cine osecanja),ne bi bilo depresivnih ljudi.I na samom kraju moram ptajnu osnivac i tvorac mog sveta nisam ja niti je muzika koja slusam njega je stvorila jedna devojka sasvim slucajno,ali vam necu otkriti ko je ta devojka pronacice se sama....Ipak ona krstari po mom svetu i nek nastavi da krstari i tu ostane....

Proces

Nažalost, sve što je moglo delovati na Kafkine suvremenike, proizvod bolne mašte oslikao se kasnije u drugom svjetskom ratu.

Čitajući Kafku, naročito proces često čitaoca iznenađuju neobični događaji pa se česti ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni.

Image “Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade.-Ne smijete otići jer ste uhapšeni.-Tako se nekako i meni čini- Reče K.-Ali zašto?-pripita-Mi nismo merodavni da vam to saopćimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju govorim.”

Ta čudnovata smesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta. To je poseban svijet u kojem deluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.

Otuđenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji. Upravo se Kafka time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuđenja u svim svojim delima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji, nemoći čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samza na neki način otuđen jer pretvorivši se u kukca on za svoje bliže prestaje biti živo biće, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef K. je otuđen, osuđen zbog nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da zna tko ga je optužio proživio je godinu muka i grešaka da bi na kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.

Kafka je pisac koji sam sebi nije prideljivao neki osobi značaj, a naročito nije vjerovao u svoj književni geniji. Njego pesimizam stalno ga je pratio u životu i u delima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u svojim delima predviđao što će nekoliko godina kasnije potresti čovječanstvo.

Zanimljivost Kafkinih dela je u tome što se ona mogu interpretirati na bezbroj načina, budući da raspleta u njegovim delima obično nema, a nisu dana ni objašnjenja pa se dela ponekad čitaju i dva puta kako bi se shvatila, ali uzalud.

Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo pisma koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama, za Kafku je rekla:” On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među obučenima.”

Kafka, geniji koji nikada nije sam skrivao svoju veličinu..

Odiseja

1. TEZA: O autoru

Homer ili Homeros živio je oko 800. god. pre n.e.

Homeru se u antici pripisalo autorstvo Ilijade i Odiseje, kao najpoznatiji i zapravo jedini spomenici tog vremena. Sumnja se da je Homer napisao potpuno oba speva jer je bio slijep i jer se vide vidljivi ispravci drugih pesnika na samim djelima. Osim Ilijade i Odiseje Homer je pisao niz "kikličkih epova" s trojanskom ili tebatanskom tematikom, zatim tkz. homerske himne bogovima, šaljiv spev Batrahomiomahija ( Boj žaba i miševa), ali na kraju su mu poricali sve osim Ilijade. O Homerovom životu nema pouzdanih podataka ali zna se da najverovatnije potječe iz Smirne u Maloj Aziji, i da je živio između 900. i 700. god. prije n.e. Krajem 18. st. razvila se sumnja za njegovim postojanjem zbog tkz. "homerskog pitanja", taj problem do dana današnjeg nije potpuno rješen. Prevladava mišljenje o tkz. unitarizmu tj. da je jedan ljudski genije u to vreme spojio sve dotadašnje priče u ta dva epa, i to Ilijadu u mlađim danima, a Odiseju u starijim danima. Po detaljnjoj tematici, po preciznosti likova i njihovih osećaja i mišljenja, po njihovom dotadašnjem mišljenju na svijet i na bogove, Ilijada i Odiseja pripada najvećim kulturnim i umjetničkim tekovima čovečanstva. Te knjige su kasnije imale i veliki utjecaj na razvoj antičke i evropske književnosti. Ostale su nenadmašene uzorom na ostalu epsku literaturu. Oba epa su pisana heksametrom. Ilijada sadrži 15.696 a Odiseja 12.103 heksametara. Aleksandriski su ih filozofi podjelili na 24 knjige prema broju slova grčkog alfabeta.


2. TEZA:

1.Pevanje “Kikonci i Lotofazi”


Odisej je kralj kršnog otoka Itake u Jonskom moru. Od svih Grka Odisej je najviše lutao na povratku kući.

Odisej je sa svojih dvanaest brodova krenuo iz Troje ali ga je odmah jaki vetar odvukao prema severu na tračku obalu. Tamo je sa svojim ljudima provalio u kikonski grad Izmar. Muškarce su pobili a žene i ostali pljen su podjelili. Odisej je htio da odmah otplove ali ga njegovi ljudi nisu poslušali. Pobjegli Kikonci sa svojim susedima navale na Odisejeve ljude. Odisejevi ljudi brzo uskočiše u lađe i počevše bježati. Iz svake lađe umrlo je po šest vojnika. Nakon toga jedno dulje vreme mirno su plovili morem, kad od jednom jedna velika oluja sa sajevera polomi im jedrenice i jedra im rastrga u komade. Morali su mukotrpno veslati kako bi stigli do kopna. Trebalo im je dva dana da poprave brodove. Nakon toga razapeli su nova jedra i otplovili prema jugu. Odmah kraj rta Maleja tj. blizu Itake zapuha jak vetar koji ih je odveo daleko od domovine na otvoreno more. Devet dana ih je bura nosila, a tek deseti dan dospeli su na obalu Latofaga. Tamo su živeli ljudi koji su se hranili lotosovim plodom. Taj lotosov plod bio je slađi od meda, ali imao je čarobnu moć. Ta čarobna moć nije bila dobroćudna nego zloćudna jer bilo tko ga okusi nije se više želio vratiti kući nego samo ostati u toj zemlji. Odisejevi ljudi su okusili taj plod. Odisej je morao silom odvesti svoje ljude lađama, a oni su se opirali i plakali.


19.Pevanje "Odisej i Penelopa - Pranje nogu"

Odisej osta u dvorani da čeka Penelopu. Penelopa siđe iz svoje sobe i sedne na stolicu kraj ognjišta. Došle su i sluškinje da raspreme stolove i pobrinule su se da ponovo bude svetla i topline. Sluškinja Melanta stane po drugi put grditi Odiseja. Ona ga stade tjerati iz dvora. Na to Odise odgovori “Kako bi ti bilo kad bi i tebe bogovi kaznili ?” Kad je Penelopa čula razgovor izgrdi sluškinju i stadoše razgovarati o svome mužu kojeg čeka već mnoštvo godina ( nije znala da taj muž kojeg tako dugo čeka stoji ispred nje ). Odisej joj počne opisivati nestvarne događaje kao ugošćivanje na otoku Kreti. Opisao je vrlo detaljno njegovu odjeću. Penelopa je samo plakala. Penelopa tako ugosti njegovog prijašnjeg muža ne znajući zapravo da je to on. Ona mu ponudi i pranje nogu ali on prista samo pod uvetom da to bude jedna starija sluškinja. Pri pranju nogu stara dadilja prepozna Odiseja po ošiljku iznad desnog koljenom. Vepar je zadro zubom u meso Odisju već u mladim danima. Odisej je zamolio dadilju de ne oda njegovu pravu ličnost jer bi moglo doći i do ozbiljih problema. Starica uzme novu vodu i ne proizusti ni jednu riječ. Nakon toga Odisej ponov započe pričati s Penelopom koja mu govori o jednom snu u kojem vidi skori dolazak muža. Kraljica na kraju razgovora zaželi strancu laku noć i od u svoje odaje.


21.Pevanje "Napinjanje luka"

Penelopa uze lijepi mjedeni ključ s bjelokosnom drškom i ode uz pratnju sluga po Odisejev luk i tobolac ( Spremište za strijele ). Penelopa izjavljuje da će oženiti samo onoga koji će uspeti nategnuti Odisejev luk i čija će strijela proći kroz svih dvanaest sekira. Junački prosiaci stadoše gledati luk sa zaprepaštenjem. Antinoj predlaže redosljed kojim će prosiaci pokušati nategnuti luk i čija će strijela proći svih dvanaest sekira. Odisej priznaje smo govedaru i svinjaru svoju pravu ličnost kako bi od njih dobio pomoć da pokuša i on to učiniti. Niti jedan prosjak nije uspio izvršiti zadani zadatak. Odisej moli jedan pokušaj ali mu se svi protive. Na kraju Odisej svojom lukavošću i pomoću njegova sina Telemaha uspeva dobiti jedan pokušaj. Niti jedan junački prosioc ne veruje u njegovu snagu i uspešnost. Odisej bez ikakve veće muke nategne luk uz veliko očaranje prosilaca postavi strijelu i razapne ju kroz svih dvanaest sekira. Odisej namigne sinu da dođe do oca s oružjem kako ga nebi niko mogao na pasti. Odisej tako započinje večeru.

Necista krv

O PISCU:

B. Stanković (1876. -1927. ) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom I ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanđela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stanković je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.

KRITIKE:

Stanković je davao tregične sudbine ljudi I žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lićna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesrećni su I tragični na isti način, presjećeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni donose nesreće I prouzrokuju tragedije.

TEMA:

Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično I bolno za njih.

IDEJA:

Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemogućenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti.

Moc reci i jezika

Jezik I reci predstavljaju moc, jer kroz govor razumemo stvarnost I same sebe. Nas vlastiti nacin upotrebe jezika mnogo govori o nama samima.
“Koliko mogu reci, toliki je moj svet.”, rekao je jedan filozof sto je u to vreme pokrenuo svet. U danasnje vreme, kada imamo puno nacina komunikacije, mislim da u ovome I te kako ima istine. Ljudi danas mnogo pricaju, i to sto kazu nema vise nikakvu vrednost. Dok prolazimo ulicom cujemo samo prazne reci, izgovorene nesvesno..milioni bespotrebnih informacija koji bombarduju nas um, svakodnevno. Sa televizije, radija, novina, interneta, ulice..iz autobusa, gde god se okrenem samo zombiji iz kojih izlaze prazne reci, bez ikakve vrednosti. Nas vlastiti nacin upotrebe reci I jezika mnogo govori o nama. Izbor izraza uslovljen je nasim stavovima, pogledima na zivot, mastanjima kao I mnogim opredeljenjima.
“Rec je data coveku da bi mogao sakriti svoje misli”, rece Malagrida. Dosta je istine u tome I ma koliko se odupirali ,reci umeju jako da povrede, a I da nas uvere u neke lepe stvari. Rec ima moc, vecu nego sto bismo zeleli. Za mene, moc reci dolazi sa usana onog ko mi je bitan, cije misljenje cenim I postujem. Ono sto rec cini mocnim, nije sta se prica, vec ko prica.
“Jezik kosti nema, ali kosti lomi” je narodna izreka koja mnogo toga kaze u samo jednoj recenici. Ne treba biti toliko mudar I pametan da bi je razumeo. Svakome je jasno da jezik kao organ u covecijem telu nema kosti, ali da l ice ovu drugu tvrdnju svi razumeti? Ne verujem. Ne verujem, zato sto nisus vi doziveli tu patnju, bol, ranu na dusi koju izazove samo jedna izgovorena rec koja se vise ne moze povuci. Nekada I sami povredimo drugu osobu, svesno ili nesvesno I nikada I necemo shvatiti koliki je taj bol, sve dok ga jednog dana ne osetimo. Sve dok jednog dana ne cujemo jednako bolnu I uvredljivu re cod strane nekog nama dragog. Sve ce se tada srusiti, mi cemo se razocarati, nikada necemo moci da zalecimo ranu na dusi. I posle samo jedne reci “Izvini.” Nece nam biti mnogo lakes, jer takve se stvari ne zaboravljaju.
Zar nije prava umetnost reci jednostavne stvari na jos jednostavniji nacin?

Prokleta avlija - Ivo Andric

Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,

Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim - Židov iz Smirne, zatvorenik Ćamil-efendija - bogati, mladi zatvorenik iz Smirne

Vrsta: roman

Sadržaj:

Zima je. Prevladava samo jedna boja - bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.

Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije - petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričat.Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblačilo, počeo je puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajući svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugrske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).

To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladić čuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!"

Licna tragedija Acima Katica (Nevena)

Svi smo mi nosioci razlicitih drama, svaki covek je zrtva unutrasnjih bura i lomova. Veciti smo borci sa svetom, sa samim sobom, svojim osecanjima, nacelima i moranjima. Stalno smo primorani da biramo između osecanja i straha da budemo slabi i stavljeni u rascep između principa i sigurnosti u svoju, mozda nepostojecu snagu.
Mislim da je Acim upravo taj stalni borac i zrtva svojih principa, jer je birao sebe, a ne sina, birao je moc i snagu a ne ljubav. Njegov odnos prema sinovima i krajnji ishod tih situacijasu odlicje njegove drame. Nije ih cenio kao individue, hteo je da im nametne licne stavove, bio je neka vrsta tiranina. Naisao je na otpori ostao slomljen od najblizih. Voleo je ih je na jedan sebican nacin, dok su bili dobri za njega. Kako sam Vukasin kaze, tretirao ih je kao vasarske konje i voleo samo dok su bili najbrzi u selu. Nesumnjivo da ih jeon voleo, ali ipak na pogresan nacin ljubavi. To za mnoge i nije prava ljubav, vec sebicluk, izrazeni kompleks vladarai stav da je jedino njegov put pravi i da taj put moraju slediti i njegovi sinovi.
Svi koreni njegove drame leze u osecaju nepropadnosti porodici Katic. Sebe je smatroa uljezom, osecao je vecito nizim i bezvrednijim i to zeli da nadoknadi kroz vrline sinova. Hteo je da se hvali njima, da mu sluze za ponos. Tu je i strah za odrzanje loze Katica. On zeli da oni nastave da zive u jos vecoj snazi i svezini potomaka, pa zato i Dđrđu bira Simku, olicenje plodnosti i lepote. Ali, tu ga ocekuje krah, slom kroz poram svog sina da se ostvari kao otac i podari potomke Katicima, i time obezbedisigurnost porodici. Ipak, kad dobije unuka, iako u dubini duse zna da on nije Katic, vraca mu se, uzda se u njega, hvatajuci se za slamku spasa kao davljenik jer ni on nije Katic, bas kao ni Adam.
Njegova surovost ogleda se i kroz mlađeg sina Vukasina, ser zeli da mu nametne politicke stavove i profesiju, ali i tu dozivljava neuspeh. Nije ocekivao da ce se Vukasin razvijati i da se izgraditi isopstveni put kroz zivot. Iako Acimova velika slabost, mlađi sin, nije uspeo da pokoleba surove principe svoga oca koji ga dozivotno odbacuje od sebe, glas pogresnih nacela zivota, prenebregivo je glas srca i Acim ce vecno patiti. On odbacuje i svoje unuke, Vukasinovu decu, jer ne oseca nikakvu bliskost sa njima, ne oseca u njima ljubav prema zemlji, ukorenjenost u porodici Katic. Oni su mu daleki, pa bira Adama, iako on po krvi nije njegov.
Tu je i neizbezni odnos sa Prerovcima. Acim zeli da im nametne svoju volju, ali i ostaje uz njih kad biva zarobljen. Prisutna je njegova zelja za politickom dominacijom koju zeli da ostvari po svaku cenu, pa cak i gazeci preko leseva.
Da li je Acim Katic zaista toliko surov kao sto govore njegovi postupci i da li je tiranin prema porodici i drugim lljudima, ili je samo zrtva svojim nacela? Mislim da je njegovo srce ostalo puno ljubavi koju nije znao da pokaze, ljubavi koje se plasi i za koju je mislio da ne moze da pruzi sigurnost.

Prijateljstvo je rod koji se po dusi izabere

U zivotu postoji mnogo stvari kroz koje ne mozemo prolaziti sami,a sve i da tih stvari postoji mnogo manje, lepse ih je proziveti s'nekim. Mnogo ljudi prodje kroz nas zivot, uzme sta im je potrebno, i odu, ali ostaju oni koji su tu zbog nas, a ne zbog sebe, oni koji daju a ne traze nista za uzvrat.

Ono sto sam ja naucila kroz zivot jeste da se prijateljstvo ne bira, ono biva ko zna zbog cega, kao i ljubav, a ljubav je valjda jedina stvar koja nema definiciju, koju ne treba objasnjavati i traziti joj razloge. Prijateljstvo,u stvari, znaci ljubav. Sve drugo moze da se prevari ali to ne moze! Sve drugo moze da se izmakne i ostane nedoreceno ali to ne moze jer zavisi od nas. Ne mogu da kazem : "Budi mi prijatelj!" ali mogu reci: "Bicu ti prijatelj!"
Prijatelj ne moze biti svako, i njih ne moze biti mnogo. Prijatelj ima mana i nije tu samo da sa tobom podeli dobro, vec je tu da kaze ono sto misli, da nas svojim kritikama natera da preispitamo neke odluke i uputi nas na pravi put, misleci i zeleci nam samo dobro i samo najbolje! Za prijatelja se vezujemo vremenom, on postaje deo nas, njegova razmisljanja su povezana s' nasim i osecamo sve sto i on oseca. On moze biti posve razlicit od nas samih, kako po izgledu tako i duhom, jer pravo prijateljstvo ne trpi predrasude. Prijateljstva nisu trajna ako jedna strana daje sebe, a druga se stedi. Moramo znati da cenimo svaki plemenit postupak, svako saosecanje sa nasim bolom, nasom tugom, svaki savet i toplu rec. Nikada se ne smemo zapitati zasto mi to cinimo,jer ako se preispitujemo onda to nije ono iskreno, iz srca. Tada prestajemo biti prijatelj! Danas su prijateljstva povrsna: tajne vise nisu tajne i skoro je isto da li je ispricala celom svetu ili samo jednoj osobi. Sve manje je zrtvovanja, zalaganja, darivanja drugima i za druge. Sve vise je ljudi koji zele da menjaju ljude, a ne da ih prihvataju onakvim kakvim jesu.

Ja sebe smatram srecnom, jer imam prijatelja kog nisam birala valjda su se duse same privukle. Dovoljno mi je da znam da bih joj se uvek nasla i u dobru, i u zlu a srce mi je jos ispunjenije kada znam da je ona za mene vec mnogo ucinila i da me prihvata ovakvu kakva jesam. Hvala prijatelju!

KRIVICA I KAZNA U ANI KARENJINOJ

U romanu Ana Karenjina Tolstoj otvara mnoga etička pitanja. Jdno od njih je i odnos supružnika. Neosporan je njegov stav da je neverstvo pristup koji zaslužuje kaynu. Ali ko je taj sudija koji će izvagati krivicu i doneti presudu.
Odgovor nam možda daje moto romana uzet iz ,,Biblije'' iz ,,Poslanice rimljanina'' apostola Pavla ,, Moja je osveta , ja ću je vratiti''. On nas upućuje na zaključak da Tolstoj kaznu za preljubu nije poverio ljudskom sudu , već sudu samog Boga-
Nije , međutim jasno , kako treba da se ispolji taj božanski sud. Jedan njegov oblik mogao bi da bude prevareni muž Karenjin. Saznavši za ženinu vezu , on je odlučio da kaznu uzme u svoje ruketako što će Ani uskratiti razvod i zabraniti joj da dalje viđa Vronjskog. Tu svoju odluku on pred sobom predstavlja kao religijski nadahnut čin: grešnicu ne odbacuje već joj ostavlja mogućnost da se popravi. Ali nedugo zatim iz njegovog razmišljanja saznajemo da su motivi duboko sebični ( njemu je stalo samo do sopstvenog ugleda , nikakve ljubavi prema ženi tu nema ) a i da je svestan da na ženu nema nikakvog moralnog uticaja i da od tog ,,pokušaja popravljenja'' neće biti ništa drugo osim laži. Sve ovo a i želju da Anu kazni Karenjin sam od sebe skriva , govori nam da ovde nije reč ni o kakvoj božanskoj , već o običnoj , pritzemnoj osvetoljubivosti smrtnih ljudi.
I drugi vid osvete , osuda javnog mnjenja i Anino isključenje iz društva nema ničeg božanskog u sebi. Većina žena bila je spremna da se obruši na Anu kad skandal izbije na videlo jer su joj zavidele.
Ostaje mogućnost da se sredstvo izvršenje božanske kazne za neverstvo bude savest glavne junakinje. U jednom trenutku , kada Anu sve više počinju da obuzimaju crne misli , smrt joj izgleda kaojedini izlaz iz nezavidnog položaja u kome se sama našla: ,, I sramota i bruka Aleksandra Aleksandroviča i moja užasna sramota , sve se spasava smrću''. Ali odmah zatimpojavljuje se još jedan motiv. ,,Ona će umreti i on će se kajati'' kaže Ana misleći na Vronjskog. U tim svojim poslednjim danima ona sve više gubi smisao za realnost , uobražava da je Vronjski mrzi jer voli drugu ženu i želi da ga kazni. Jeste smrt izbavljenje od svih muka ali prevagu za taj čin ipak odnosi bolesna želja , da njime povredi svog ljubavnika. Ni ovo ne liči na božansku pravdu.
Zaključak je da se zahtevi hrišćanskog morala previše visoki i služe jedino da ocenimo koliko smo malo sposobni da se po njima upravljamo. Zato iz ovog ugla , moto za roman možemo protumačiti kao ,, kao piščev uzaludan pokušaj da logiku svog romana saobrazi sa nekim sopstvenim , javno zastupanim etničkim i antropološkim načelima''.
Na to nas upućuje jedna posebna ravan ovog romana: znaci i snovi.
Za vreme prvog susreta Ane i Vronjsog , jedan čuvar pruge pao je pod točkove voza. Taj događaj je veoma uznemirio Anu i protumačila ga je kao rđav znak. Te epizode setiće se pre nego što se baci pod voz. Više puta će sanjati sličan san u kome se pojavljuje mali strašni , bradati seljak koji mrmlja francuske reči i uvek će se buditi sa osećanjem užasai strepnje. Čak će i Vronjski jednom prilikom sanjati nešto slično i osetiti nespokojstvo i jezu . Ovi prekognitivni snovi su nagoveštaj budućih tragičnih događaja.
Piščevu poruku možemo ovako shvatiti: ,, Još onda kada je prvi put upoznala Vronjskog , životni put Ane Karenjine bio je već unapred nekom nedokučivom nužnošću određen. Na neki tajni , zagonetni način Ana već tada zna kako će se završiti njena ljubav.'' Nema dakle , nikakve njene krivice , ničeg što je ona stvarno olučila i zašta bi trebalo da bude kažnjena ni od Boga ni od ljudi. Neka strašna mračna sila , odredila je Aninu sudbinu još pre nego što je njena veza sa Vronjskim opočela.
Ovde se otvara pitanje čovekove slobode. Ako nam je budućnost unapred određena , kako možemo uticati na svoje živote? Izgleda da je Tolstoj nosio negde duboko u sebi i jedno mračno saznanje koje je dovodilo u pitanje njegova etička i antropološka načela. Svetom ne upravlja ni neka promisao , a ni slobodna volja ljudskih bića , već neka slepa nužnost koja neumoljivo određuje sve ono što nam se u životu zbiva.
Možda ga je ta ista sila pod stare dane odvela na železničkus tanicu Astapovo gde će završiti svoj životni put.

Izumiranje srpskog jezika i cirilice

Za živ jezik je normalno da se razvija primajuci pozajmljenice iz drugih jezika. Veliki deo srpskog jezika je sačinjen od pozajmljenica koje su se toliko odomaćile da teško možemo sastaviti rečenicu, a da u njoj ne bude reči koje su originalno srpske. Teško ćemo naći i odgovarajuće zamenice za neke reči iz stranih jezika koje su se odomaćile u "nepravednoj" formi, a da one ne zvuče nakaradno. Kako drugačije reći hardware? Software? Čak i pokušaju bukvalnog prevoda (hard disk-tvrdi disk) nisu se "primile". Naravno potpuno je drugi problem što se neke reči koriste potpuno neadekvatno i na silu "uvoze" iz stranih jezika... Zašto koristiti by the way umesto usput rečeno, OK umesto dobro i sl.? Pitanje je gde postaviti granicu? Ono što me mnogo više ljuti i brine od pozajmljenica je nepoznavanje- I TO POTPUNO NEPOZNAVANJE- osnovnih pravopisnih i gramatičkoh pravila ljudi koji važe za obrazovane! Koliko puta ljudi ne znaju kada se rečca NE piše odvojeno, a kada spojeno, koliko je puta neko pomešao JER i JEL ili "progutao" poneko slovo... Ostale primere i da ne navodim... A sve je to pravopis koji se uči u nižim razredima osnovne škole... A čudo je da baš oni koji se najviše busaju u grudi svojim srpstvom najmanje poznaju svoj maternji jezik... Još tužnije je to što naše pismo - ćirilica izumire! Za razliku od Rusa, Bugara ili Grka jedino su Srbi prihvatili latinicu kao drugo pismo, a ćirilicu skoro i da ne koriste... Pored toga, danas deca uče strane jezike od kada krenu u obdanište, a još ne znaju ni srpski jezik dobro da govore... danas ljudi u Srbiji jako malo čitaju (ako izostavimo dnevne novine) što dovodi do siromašnog fonda reči pa ljudi ne znaju kako da se izraze...
Zašto nam se sve ovo dešava?! Zato što ne znamo da poshtujemo i negujemo sebe i svoju kulturu, a drugim se divimo... Uostalom, zašto se srpski ili ruski jezik ne bi učili u drugim državama kao strani jezik umesto nemačkog, engleskog ili francuskog?

Nismo ni deca ni odrasli

Odrasli, odrasli, odrasli….Stalno cujem ovu rec. Svi spominju kako odrasli mogu ovo, mogu ono, smeju da idu tamo, mogu da rade sta zele. Kada sam bila mala stalno su mi govorili, kada odrastes moci ces i ti.
Evo, sada sam odrasla. I sta sad? Sad cu kao moci da radim sve sto pozelim. Varate se! Opet zavisim od roditelja. Opet moram da ih pitam:``Mama, jel mogu da ostanem u gradu do 2h, ima super zurka u tamo nekom kafeu``. Nista se nije promenilo! Kada sam bila mala, I kad napravim neku glupost, oproste mi, zato sto sam mala. A sad? Sad mi nista ne oprastaju. Jos me I okrivljuju za tamo nekle stvarri koje je uradio moj brat. Zelim da budem velika. Da me svi posmatraju , kao eno je ona velika devojka! Kada sam imala sest godina, stalno sam oblacila mamine suknje, koje su meni bile kao haljine, I obuvala mamine cipele sa stiklom. Onda bih stala ispred ogledala I satima pevala I igrala. To me je cinilo srecnom. Osecala sam se kao velika osoba. Sada jesam velika. Hocu da nosim cipele sa stiklom, idem u grad, da se vracam kasno, da budem odgovorna, da se I ja pitam za nesto. Eto to bih volela. Mozda ce to sa godinama doci. Videcu! Pa cu vam za nekoliko godina reci. Mada, kad malo bolje razmislim, meni je lepo ovako. Kazu da je ovo najlepsi period u zivotu. Ja jos ne mogu suditi o tome, jer ne znam kako ce biti posle. Znate li kad sam shvatila da sam velika? Tokom letnjeg raspusta sam skoro svake veceri izlazila u grad. Preko dana sam nosila pantalonice, majcu, vezanu kosu…. A uvece? Suknjica, majcica, sandalice sa stiklom, pustena kosa, sminka, torbica… Da me covek ne prepozna. Totalno druga osoba. I onda se pitam, sta se to desilo sa mnom? Kako sam se tako brzo i iznenada pretvorila od male devojcice u devojku. Cudno je to!
Moze li mi neko sad reci? Sta smo mi sad Jer smo deca, ili smo odrasli? Razmisljala sam skoro o tome, ali nemam odgovora. Mislim da smo negde na prelazu, kao velika deca. Eto, nasla sam odgovor. Sad kad me neko pita sta smo, reci cu da smo mi, velika deca. Jel sam u pravu?

Slike nepoznatih predela

Gomila uzhurbanih,po svemu sudeci ne bash strpljivih ljudi,guralo me je na sve strane,pa je bilo prilichno tesko proci kroz vrata "Oblak ekspresa" (Nisam se setio nicheg boljeg xD) a ne zavrsiti u zavojima. Ali - moju chvrstu odluku da u putu uzhivam i ne dozvolim ni jednom od neroznih tipova da svoju negativnu energiju prenese na mene,niko nije mogao da sprechi. Kada sam konacno usao,uvalio sam se na svoje mesto, i duboko uzdahnuo.Tek izashlo sunce,pozdravilo je nash voz bacajucji svoje zlatno-obojene zrake po shinama. Zachuo se lagani zvuk motora i okretanja tochkova. "Oblak eksprec" punom parom je krenuo ka "Shumskom jezeru" ( .... ).
Svuda po zelenilu koje nas je okruzhivalo,mogli smo videti svezhu jutarnju rosu.... Posmatrao sam divno,cisto plavetnilo iznad nas,divio mu se,i mastao kako smo vecj stigli do jezera. Cak sam mogao i da osetim njegov miris,iako smo tada bili poprilichno daleko.
Posle izvesnog vremena,dosli smo do shumskih predela,koji su me neverovatno zadvili,sto je,pak,bio sam uvod u ono sto je sledilo kasnije..Shuma o kojoj sam toliko sluhao,predeli o kojima se toliko pirchao.. Konacno sam se nalazio u srcu svega toga. Drvecje,livade..... Sve je bilo kao u bajci,naslikano.... Obojeno najzelenijom bojom koju sam ikada video. Radosno cvecje, razbacno svuda oko mene, igralo je na sve strane uz novi hit zvani "Jutarnji vetar".Zapazio sam mladu srnu koja je pila vodu iz oblizhnjeg potoka. Cela ta bajkovita i idilichna spoljashnja atmosfera prenela je svoj mir,spokoj.. svoju harmoniju u moju dushu. Osecjao sam se kao nikada ranije,kao da su sve moje brige tada nestale..
Gole grane i pusti predeli nastupili su iznenada, bez ikakvog uvoda. Taj kontrast nastupio je tako neocekivano da sam poskocio. Bio sam odushevljen i iznenadjen,ali i razocharan jer sam morao da se oprostim od svih onih bajkovitih predela od ranije.
Ponovo sam osetio onaj miris od ranije,samo izgleda da ovaj put to nije bilo samo u mashti. U daljini sam zapazio kako se plava tacka,koju sam nedavno primetio vecj dosta uvecala. Primetio sam da su ona nercozna i mrzovoljna lica ljudi iz moje okoline sada bila ispunjena vedrinom i osmehom. Njihove face bile su,kao i moja,prilepljene uz prozor,posmatrajucji tacka koja je sada bila jako velika. Nas put do "Shumskog jezera",tu se zavrsio.
Satima kasnije,kada je nocj na svom ogromnom,velicanstvenom nebeskom svodu vecj oslikala stotine blistavih,belih figura, i kada je sve oko mene bilo obasjano tom charobnom mesechinom,sedeo sam na steni uz jezero. Divio sam mu se. Bilo je magichnije i divnije nego sto sam ga ikada ranije zamishljao. Talasi su se valjali,stvarajuci po negde belu grivu koja se penjuci rasprshavala,drhtecji su propadali sami u sebe,a novi su ih sahranjivali. Ponovo sam uzdahnuo. Pripremio sam chetkicu i platno,i poceo da slikam tu prirodnu divotu.

Iz zivota moga grada

Jedan...Jos jedan grad u nizu,lutam sam ulicama strave i uzasa,sve mirise na hladnocu i osecam jezu sa svakim naletom vetra,mrsi mi kosu,ne osecam ruke.Zima budi u meni lose uspomene vezano za sve sto sam nekad proziveo,sneg vise nije isti kao nekada,sve mi se vraca zimskim jutrom.
Nekada sam voleo..Voleo grad u kome zivim,voleo da posmatram nemirne kapi rose koje kovitlaju u vazduhu,voleo cak dreku i viku iz obliznjih parkova,voleo sam svoj grad dok sam voleo nju,srecno zaljubljen mladi covek ne primecujuci da negde ipak gresim..
Ona je bila ta koja mi se ugnezdila u misli poput stranca,doslelila nenadano,sad nas razdvajaju neke bezgranicno dugi prorezi,neki uzaludni pokusaji da je vratim...
San svakog ko bi je upoznao,ko bi ugledao njene biserno plave oci,njenu svilenkasto dugu kosu, i bila je tu pored mene dok sam joj nesebicno poklanjao tople zagrljaje u novembarskim nocim,bila je tu,mada ne zadugo.
Sam,sasvim sam,promenio se osmeh na licu,promenio adresu,ulica slomljenih srca tako sam je nazvao,promenio se u potpunosti,a ostao isti.
Ne razumem zasto sam zavoleo,ne razumem zasto je tesko zaboraviti proslost i ne razumem zasto joj se uvek vracam,prosloscu ocrtavam stvarnost.
Lik u ogledalu kaze-dosta je! Prihvatam,tesko je boriti se protiv sebe,znoj mi je sliva niz celo,izgleda da se trudim,bunim se.Oblacim jaknu i izlazim napolje.Sneg je napadao..

Naša mladost na ljubavnom ispitu

I meni se desilo. A sto puta sam rekla sebi da ja nisam takva, da za mene toga nema.
S jedne strane me je izjedalo to što sam izneverila sebe, donekle. A sa druge strane je bilo zadovoljstvo. Ma, nije to ni zadovoljstvo... Plašim se da izgovorim, ali možda i jeste... LJUBAV?

Prišao mi je na hodniku i podigao mi gumicu za kosu koju je predhodno sam skinuo odvezujući mi rep. Osetila sam kosu kako mi pada na ramena i toplinu iza leđa - okrenula se brzo, i BAM! Tople usne na mojim. Ne znam šta osećam. Jedva da ga znam... Oko mene uzdasi čuđenja. Isti uzdasi i u meni...

Tri meseca smo zajedno... A ja tek sada počinjem da uviđam da je ono što osećam toliko jako da me iznutra golica. A osećaj krivice je tu, svakako. On nije osoba za koju bi trebalo da se odlučim, ako se uopšte mogu i odlučiti. Ne snalazim se dobro u tom svetu, sve je za mene novo. Ali privikavam se, iako me nešto kopka. Kao da ne treba to da radim, a radim i ono što ne ne treba da radim i pored potrebe... Protivteža pozitivnim osećanjima je postala sve jača u sledćih mesec dana... Dok nije kulminirala prvim šamarom, raskrvavljenom usnom, suzama pod hladnim tušem... A ja i dalje ne znam kako da se odbranim... I od čega se tačno branim.
A on sedi tačno ispod mog prozora sa jednom, drugom, tećom. Muzika i dalje dole trešti... U istom zagušljivom klubu gde sam gledana sada kao glupa, prodana balavica. TO NIJE ISTINA!

Volim ga, ipak... I više nego što mi razum dozvoljava. Jesam li glupa? Jesam li stvarno glupa?
Ili sam ipak... Mlada? Ko zna zbog čega je sve ovo dobro... Možda čak sama počinjem da shvatam. A možda ću tek shvatiti... Ne znam...

Moje novo drustvo

Dosao je i taj dan,nova skolska godina,novi profesori,nova skola,a sto je najbitnije i novo drustvo. Nije mi bilo sve jedno u ponedeljak 3.septembra kada sam se sa sveskom i olovkom u ruci uputio ka svojoj novoj skoli. Iz prica sam saznao da je skola manje vise dobra,profesori korektni,ali ono sto nisam znao je novo drustvo. Hodao sam polako ka zgradi skole,u prvi mah nisam osetio kada je moje srce pocelo brze da pumpa krv,ali u usima sam cuo ravnomerne odjeke lupanja. Osetio sam na ramenu neciju ruku.Trebao mi je samo trenutak da se vratim u sadasnjost i da shvatim da ispred mene stoji jedan moj stari poznanik iz osnovne skole. Nismo se bas nesto puno druzili,nase drugarstvo je bilo samo uzajamno pozdravljanje na hodniku kada se sretnemo. Nismo se bas nesto dobro podnosili ali sada mi je bilo drago da ga vidim. Bar jednu osobu poznajem. Bilo mi je malo lakse.
Obojica smo usli u ucionicu (pa broj odeljenja npr. prvog osam). Odmah sam zapazio grupicu slatkih i simpaticnih devojaka, ali nasuprot njima stajali su neki tipovi. Pomislio sam da necu moci da se sprijateljim sa njima,da me nece dobro primiti,da se mnogo razlikujemo ali sva ta pitanja i desavanja u glavi prekinuo je jedan od njih.Prisao mi je, pruzio ruku i jasno rekao svoje ime,zove se (e sad lupis neko ime od ortaka),stegao sam njegovu ruku. Secam se kroz maglu da sam rekao svoje ime...Ostala imena nisam uspeo da popamtim. Sve je bilo tako brzo.Suvise brzo za mene u tom trenutku.
Na prvom casu sam sedeo sa (ime nekog ortaka),ali sam ubrzo shvatio da imamo neke zajednicke teme naprimer kao sto su kola,devojke i formula 1. Neverovatno je kako iz cele price nista nije krenulo naopako, nisam imao probleme prvog dana ali ni kasnije. Kada bi mi neko sada rekao da ce sve ispasti dobro kao sto je i ispalo,samo bih se nasmejao i rekao nma sanse.Ali desilo se. Svoj prvi dan,svoj prvi kontakt sa postorijom punom novih,nepoznatih ljudi pamticu po osmehu koji sam imao kada sam se vracao kuci i kasnije kroz pricu o svom prvom danu u novoj skoli i novom drustvu.

Glava secera

Vjerovatno najpoznatija Glišićeva pripov i jetka je Glava šećera , koja je postala klasika srpskog pripovjednog štiva. Motiv podvale, karakterističan za ovog pisca, i ovdje je prisutan. On raskrinkava pritvornu i podvalama sklonu vlast u tadašnjoj Srbiji na primjeru kapetana koji sa jednom "glavom" šećera zarađuje ogromno bogatstvo. Naime, obilazeći sva mjesta kapetanije, on je angažovao svog pomoćnika da ljudima prodaje glavu šećera, tobož e da bi im on učinio uslugu, i da bi se oni poklanjajući kapetanu glavu šećera njemu dodvorili. Poslije su prestali i da putuju, pa kako bi koji čovjek dolazio u kancelariju, kapetan bi mu odbijao pomoć dok ne bi donio glavu šećera koju m u je prodavao pomoćnik. I to sve jednu istu glavu. – Ama zar to nisu ljudi potoazili šta radite? – Nisu, ja!... Namirisali su to oni odmah, ali su ćutali! A i šta bi mu...? Zar ti još ne znaš šta su naši kapetani. Prosto, ako mu nije volja, neće da te čuje dok mu to ne tutneš. Nekad se davalo na očigled, a sad to ide zgodno ispod ruke... Ljudi im znadu ćud, pa šta će – plaćaju. Vide da im bez toga obići ne može. Da se opet žale – kud će šut s rogatim izići na kraj!... I u ovoj priči prisutan je elemenat fantastike, motiv crnog djeteta i ino, što je tako mnogo privlačilo Glišića i bilo mu pečat u pisanoj riječi.