петак, 5. јул 2013.

Ženski likovi u epskim narodnim pesmama

Anđelija je bila žena Dmitra Jakšića iz pesme „Dioba Jakšića“.U pesmi je opevana kao uzorna i smerna žena koja ima sve osobine ljudskog savršenstva.
Anđelija je živela u vremenu u kome je glava kuće bio muškarac, a žena je slušala sve muževe zapovesti i nije mu se suprostavljala. U to doba dever je bio važna porodična institucija i snaja je po pravilu bila pažljiva prema njemu, a njihov odnos je trebalo da krase ljubav, vernost i uzajamno poštovanje. Kada su se Anđelijin muž Dmitar i njegov brat posvađali oko nasledstva, Anđelija se našla u vrlo teškoj situaciji. Muž joj je odlazeći u lov, zaslepljen gnevom i mržnjom naredio da otruje njegovog brata ili da napusti dvor do njegovog povratka. Zatečena muževom grubošću, oštrom pretnjom i surovom naredbom, Anđelija se mnogo uplašila. Morala je da donese tešku odluku, da izabere da li će poslušati svoga muža i ostati na dvoru ili će napustiti dvor pre njegovog povratka. Nasuprot svog sebičnog i uskogrudog muža ona je bila dobra i plemenita žena. Volela je i poštovala svog devera i niti je mogla niti je želela da mu naudi. S druge strane nije želela ni da napusti dvor i svog muža, jer je bila religiozna i patrijahalno vaspitana žena. Odlučila da učini sve kako bi zavađenu braću pomirila. Njena pamet i snalažljivost su joj pomogli da pronađe rešenje koje će prekinuti porodični sukob. Znala je da je i njen muž i njen dever poštuju i vole, pa je odlučila da od njih zatraži da joj poklone ono oko čega se oni svađaju. Umesto da otruje svog devera ona mu poklanja zlatnu molitvenu čašu, najdragoceniju stvar koju ima i klečeći ga moli ga da on njoj pokloni konja i sokola, a on joj molbu ispunjava. Molitvena čaša od suvog zlata je simbol ljubavi, sloge i porodičnog blagostanja, podstrek na praštanje i toleranciju i nije čudo što je baš nju mudra Anđelija za poklon izabrala

Anđelija je bila mudra, snalažljiva, osećajna i plemenita žena puna ljubavi i razumevanja, odana mužu i spremna da se žrtvuje za svoju porodicu. Svojom mudrošću uspela je da pomiri muža i devera, a svojom dobrotom i plemenitošću im je pokazala svu veličinu ljudskog srca i svu lepotu nesebičnosti i uzajamnog poštovanja. Anđelijino ime u potpunosti odgovara njenoj dobroti i anđeoskom ponašanju, čiji je rezultat pobeda čoveštva nad nečovešvom.


Aleksandra Stanojevic

Menjamo svet

Čudan je ovaj naš svet! Ogovara te, a voli te. Pruža ti ruku, amrzi te. Ismeva plemenita dela, a pamti ih kroz vekove. Ali, ipak, svi smo mi naši, oni su moji i ja sam njihova i mi zajedno činimo svet.
Hajde da taj svet malo menjamo! Menjati svet oko sebe znači menjati sebe, a kada promenimo sebe, a kada promenimo sebe, promenimo i svoju okolino, a samim tim menjamo i ceo svet.
Svet je jedinstven. Indija, Nemačka, Amerika, Kina postoje samo na geografskim kartama. A te karte su izradili političari, moći ljudi. Mi smo mali i nemoći, ali ipak možemo menjati svet... Budimo planetarna bića,zaboravimo na Kinu i Ameriku mislimo na svakog kao na brata ili sestru, jer to mi zapravo i jesmo.
u jednom boljem svetu neće više biti država, u jednom uzvišenijem svetu neće biti religija. Dovoljno će biti da budemo ljudi, ljudi plemeniti, spremni da pomognu i da budu pomagani.
Jednog dana i to ćemo nadvladati, tada čovek postaje savršen.
Tada ovaj svet postaje premalen za nas, tada su i zvezde naše i ceo univerzum.
A kad postanemo univerzalni, ispunili smo cilj!

Damjana Kobilarov

Za ljubav ne za mržnju, ja sam rođena

Suočiti se sa sudbinom, biti hrabar, težiti ka ostvarenju svojih ciljeva, iako su oni možda zabranjeni, biti izolovan od sveta u tami...hm, to mi liči na Antigonu.
Razmišljajući o Antigoni, pada mi na pamet njena rečenica " Za ljubav ne za mržnju, ja sam rođena". Misli o njoj mi se množe i idu u nedogled... Iz ove rečenice izvukla sam pouku o ljubavi, o životu. Divno je osetiti ljubav i treba je uzvratiti, jer kad sebe celog damo jedino tada možemo očekivati uspeh. Svi smo mi pomalo Antigona...Svoju ličnost tek upoznajemo u teškim situacijama i tada uviđamo šta sve možemo da učinimo i na šta smo spremni. U životu postoji mnogo situacija u kojima nije zadovoljena pravda, neko nedužan strada iako nije kriv. Tako i Antigona iz ljubavi prema bratu, da bi ispunila Božije naredbe strada. Ali i treba navići na to da u životu ima mnogo ljudi kao Kreont. Njima se treba odupirati. Njih treba gledati sa prekorom i žaliti ih, jer su sebi dozvolili da postanu "kreontovci".
Tada saznajem, da inače, nisam ni svesna koliko sam jaka i koliko se mogu odupreti. I tada nastojim da se uspravim, visoko poletim i prkosno kažem "Za ljubav ne za mržnju ja sam rođena". Dok te kreontovci udaraju, ostani nerazrušivi greben, digni se iznad vremena kao Antigona, kao mi...


Damjana Kobilarov

Dora Maar

Dora Maar,pravim imenom Henriette Theodora Marković poznatija kao Picassova ljubavnica jedna je od najvažnijih žena europske avangarde. Uz teško, usamljeno djetinjstvo, bez osjećaja pripadnosti, s iznimnim talentom i umjetničkim aspiracijama Dora se vrlo rano počela baviti fotografiranjem, slikanjem i portretiranjem. Priča nje i Pabla Piccasa vrlo je duga i prilično složena. Za nju je on bio genij. Bio je život. Bio je ljubav,a dao joj je samo besmrtnu ikonu iz muzeja. Njene oči preplakat će stoljeća,a ujedno donio joj je užitak i propast.
Dora je kroz svoj život patila najprije zbog roditelja, a kasnije zbog ljubavi i činjenice da ne može imati vlastito dijete. Proučavajući njen život shvatila sam da neki moji problemi nisu toliko veliki koliko sam ih smatrala. Rastužila me i sama činjenica da ponekad imam slične postupke kao i ona jer mislim da nitko ne bi trebao biti samo igračka nečijeg života. Njeni radovi bili su prekrasni, ali ostali su samo sjena Pabla Picassa. Shvaćam i njeno teško stanje depresije jer je bila odbačena i sama. Ipak svatko od nas u životu ima neka očekivanja,pa tako i ja. Često se zbog toga i razočaram, a ponekad i zatvorim u sebe dok sve samo ne prođe. Divim se njenoj hrabrosti. Predala mu se iskreno i otvoreno, bez obzira na patnju i bol koju je s takvim predavanjem dobila. Nakon svega, sačuvala je sve njegove poklone,slike i druge predmete i nije ih unovčila ili bacila čak i nakon njegove smrti. Mislim da je to vrhunac dokazivanja njene ljubavi prema njemu. Možda, da ga nije srela bila bi zapamćena kao umjetnica,a ovako je zauvijek ostala tek njegova muza. Njen portret mi se najviše dojmio na prvi pogled jer su boje fascinantne. Ima nešto tako tužno u njenim očima, osjeća se neka tjeskoba. Na slici se ističe njena tamna boja kose i oštri kontrast boja. Zelena crta koja joj prolazi po sredini lica sjenom ističe tu njezinu tugu i bol. Dora je bila jako lijepa žena i bilo bi lijepo gledati Picassove slike gdje nije tužna i razočarana životom.

Lana Bobovec

Moj neprijatelj i ja

Neprijatelji? Tko su zapravo neprijatelji? Postoji mnogo odgovora na naizgled jednostavno pitanje. Jedni tvrde da pravi prijatelji ne postoje već da su to sve neprijatelji koji će ti kad-tad zabiti „nož u leđa“. Drugi pak tvrde da postoji onaj koji će ti znati,moći pomoći u svakoj situaciji,a zvat ćemo ga prijateljem. Nije lako sagledati tko ti je iskren prijatelj,a tko nije u gomili u kojoj se svakodnevno krećeš i družiš. Kako živjeti savršen život bez neprijatelja? Postoji li definicija za to? Vjerojatno bi tu definiciju napisao neki čovjek sa sijedom bradom filozofskog duha i još bujnije mašte.
Jednostavno se život sastoji od neprijatelja koji će se slučajno ili namjerno „zalijepiti“ za nas. Vjerojatno i nas same neka osoba smatra neprijateljem,prijetnjom ili nešto slično. Kada govorim riječ „neprijatelj“ ne mislim na cijelu naoružanu vojsku već na prijatelje koji su odlučili prijeći da drugu stranu ili pak ljude koji mi nikad nisu bili baš nešto dragi kao ni ja njima,valjda. Samo čekaju da neka naša barem jedna mana dođe na vidjelo da podigne njihovu razinu sreće. Moji neprijatelji i ja svejedno često radimo istu stvar,zajedno brinemo o mom životu. Većina nas ljudi ima isti životni cilj; biti zadovoljan sobom,biti sretan,svidjeti se svima,biti zdrav,imati novaca na izvoz i tako dalje. Možda je i to razlog zbog kojeg postoji uopće neprijateljstvo?! Vjerojatno je i nastalo iz ljubomore i zavisti. Jednom prilikom čula sam jedan misao koji me potaknuo na razmišljanje;prijatelj sviju, nije ničiji prijatelj. Možemo obnoviti stara prijateljstva nakon neprijateljstva,stvarati nova,ali svačiji prijatelj je ipak previše. Neprijateljstva stvaramo i svojom iskrenošću. Nekima se ne sviđa što ne možemo iz društva u društvo mijenjati mišljenje i glumiti nekoliko različitih osoba pa imaju neke predrasude i divne komentare,ali nama se jednostavno neda raditi neke stvari samo kako bi nekome udovoljili. Ako ne želimo biti kakvi jesmo i sami sebi birati prijatelje koji će nas cijeniti zbog nas samih onda je lakše glumiti i cijeli život biti neka osoba koja ne postoji. Ali zašto? Samo zato što se bojimo što će drugi misliti o nama? Na kraju se ipak ustanovi tko smo zapravo,samo lažnjak. Izgubili bi i lažne prijatelje u koje smo cijeli život ulagali lažnog truda.

I još nešto; Tko jer savršen? Bez neprijatelja i pun samo najboljih prijatelja? Nitko. Što je savršeno? Ništa. A zašto se svi onda trudimo postati nitko i ništa?


Lana Bobovec

Istina ili laž

Neki će reći da nije potrebno raspravljati o istini jer je ona i tako relativna i za svakoga drukčija. Drugi će pak reći da se svaka istina vrti uvijek oko laži, a ipak i najveća laž mora u sebi kriti dio istine da bi se mogla „prodati“ i uklopiti. Svaka laž ide nekako za nama. Branimo se od nje u strahu da će nas stići i otkriti ono najdublje u nama. Kao neki strah suočavanja sa stvarnošću, problemima, ali i čarima koje donosi. Od istine se pobjeći ne može, ona je tu pred nama i samo je pitanje vremena kada će isplivati na površinu i izaći na vidjelo. Često sa sobom nosi suze, razočarenja i krivo nam je što postoji. Pitamo se tko ju je uopće izmislio kad tako može uništiti čovjekovu sreću,a ponekad srušiti i najveće snove. Međutim, istina je ta koja donosi najljepše trenutke, predivne osjećaje koji izazivaju onaj poseban osjećaj i toplinu u srcu. Nema osobe koja će prema njoj ostati ravnodušna. Ipak, najteže je kada joj ususret izađe laž. Pokušava je zaustaviti, stane joj na put. Često ljudi i žele vjerovati u laž misleći da će donijeti nešto ljepše, da će poboljšati ovo vrijeme u kojem živimo. Možda i hoće,ali samo na trenutak. Ponekad je teško suočiti se sa istinom i umjesto toga govorimo svakakve laži koje će nam pomoći da „nahranimo tuđi ego“. Ponekad ih pričamo kako ne bismo povrijedili osobu do koje nam je stalo,a ponekad i sami ne želimo vjerovati u istinu; u realan svijet koji nas čeka kada sa sebe skinemo svoj najveći oklop – laž. Često nismo ni svjesni koliko ćemo osobu povrijediti, poniziti kada shvati da iskrenosti nema. Govoreći istinu i samo istinu možemo steći prave prijatelje. Jedino tako možemo zavoljeti sebe i druge i dopustiti drugima da nas vole zbog nas samih i samo na taj način uspjet ćemo prebroditi sva iskušenja koja nas čekaju. Ona mora biti na prvom mjestu,pa makar i trenutno bila satkana od boli. Ne govori se uzalud da je iskrenost najveća ljudska vrlina. Sve u svemu, kad si na strani istine imaš najjačeg saveznika.

Lana Bobovec