уторак, 18. децембар 2012.

Smrt majke Jugovica

Majka Jugovića je bila žena koja je imala devet sinova i sve ih je izgubila u boju na Kosovo polju. Njena velika ljubav prema sinovima i bol zbog njihovog gubitka opevani su pesmi “Smrt majke Jugovića”.

Zbog velike brige za svoje sinove i nestrpljenja da sazna njihovu sudbinu majka je molila boga za oči sokolove i krila labudova. Bog je uslišio njenu molbu i poklonio joj ono sto je želela, jer je znao za njenu veliku tragediju. Kada je majka stigla na Kosovo i videla svoje sinove mrtve pretrpela je veliki bol, ali nije zaplakala. Bila je tvrda srca i odolela je tom velikom iskušenju. Kada se vratila u dvor i saopštila tužne vesti, svi su plakali osim nje. Slušala je glasan plač svojih snaja i gledala njihov bol, ali ni tada nije zaplakala. Ona je tugovala negde duboko u sebi. U noći bdenja konj njenog sina Damjana je zavrištao. Iako je znala zbog čega konj vrišti, želela je da joj neko skrene misli i kaže pogrešan odgovor kako bi joj bilo lakše. Zato je pitala da li je konj žedan ili gladan, a kada joj je Damjanova žena rekla da konj vrišti jer mu nema gospodara, majčin bol bio je još veći, ali je i njega izdržala. Sutra ujutro doletela su dva crna gavrana krvavih krila koji su ispustili ruku junaka u majčino krilo! To je bila ruka njenog sina Damjana i ona je podstakla majku na sećanje i razmšljanje o svojim sinovima. Njen bol je bio ogroman i nije ga mogla izdržati. Bio je toliko velik, da se nadula se i rasprsnula.

Ljubav majke Jugovića prema sinovima je bila ogromna, a bol zbog njihovog gubitka još veći. Iako je bila jaka i izdržljiva nije mogla da preboli smrt svojih sinova i njemo srce puklo od žalosti. Ljubav majke Jugovića prema svojim sinovima je simbol majčinske ljubavi koja nema granice i koja se ne može izmeriti.

Mali Radojica

Hrabri junak Radojica, doveden u tamnicu turskog zatvora smislio je plan kako da pobegne i iz zatvora spase sebe i svoje zemljake. Odlučio je da prevari Turke tako što će se napraviti mrtav, ali se žena turskog vladara nije dala lako prevariti, pa ga je, da bi se uverila da je zaista mrtav, stavila na velike muke i pred velika iskušenja.
Misao da će njegovi drugovi biti oslobođeni i da će pravda biti zadovoljena ulivala je Radojici snagu da izdrži sve teške muke koje je Bećiraginica smislila i odoli svim iskušenjima, i fizičkim i duševnim. Kada su mu naložili vatru na grudima, hrabri Radojica se nije ni pomakao. Njegovo junačko srce je lako izdržalo tu prvu muku. Nije mrdnuo, niti se uplašio ni kada su mu ubacili zmiju u pantalone. Njegova velika hrabrost i upornost su mu pomogli da izdrži i sledeću najgoru muku, zabijanje klinova ispod nokata. Iako je osećao veliku fizičku bol, Radojica je tokom mučenja ostao miran. Niti se micao, niti je disao. Njegova izdržljivost je bila ogromna i činilo se da nema te fizičke muke koju ovaj hrabri hajduk ne bi izdržao. Zato je Bećiraginica odlučila da Radojicu stavi na još jednu muku, da ispred njega dovede kolo devojaka i lepu devojku Hajkunu, čijoj lepoti niko nije mogao da odoli. Hajkunina igra je za Radojicu bila najveće iskušenje. Levim okom ju je gledao, a desnim brkom se smešio. Njena lepota ga je opčinila i on je popustio pred ovim iskušenjem. Radojica nije mogao da odoli Hajkuninoj lepoti, ali ni lepa Hajkuna nije mogla odoleti ogromnoj hrabrosti srpskog junaka, pa mu je pomogla pokrivši maramom njegovo njegovo nemirno lice.
Hajduk Radojca je svojom hrabrošću, junačkim duhom, velikom upornošću i izdržljivošću uspeo da izdrži sve muke i da odoli svim iskušenjima, osim jednog. Njegovo junačko srce nije odolelo lepoti devojke. Ovo duševno iskušenje je za njega bilo najteže, jer iako je bio veliki i hrabar junak, bio je i mlad i neiskusan muškarac željan ljubavi.

недеља, 16. децембар 2012.

Gorski vijenac

Postoje stihovi koji se ne zaboravljaju,reci koje ne blede,umetnici koji su besmrtni a ,,Gorski vijenac” kao da je oduvek postojao I bez njega kao da se ne bi mogao objasniti nas narod.Delo koje ne stari. Kroz ovo delo je Njegos ispleo citavu crnogorsku istoriju,opevao najvaznije dogadjaje iz proslosti ,naslikao svakodnevni crnogorski zivot u to doba.Mozemo primetiti da se kao glavni lik ,Vladika Danilo, chesto provlachi kroz strane ovog epsko-dramskog dela.Neki ga chak smatraju i alter egom samog Njegosha.
U prvom poglavlju knjige Vladika Danilo je prikazan u mrachnom ambijentu noci. Nije raspolozen optimistichki, jer ima u vidu situaciju u kojoj se nalazi Crna gora. Gledano iz njegovog ugla Crna gora je: jedna slamka medju vihorove, sirak tuzni bez nigdje nikoga.. Istraga poturica pod Vladikom Danilom obesmrtio je ,,Gorski vijenac”.Jedno je rat sa Turcima a drugo sa domacim Turcima.Rat sa Turcima ne moze vecno da traje,rat sa samim sobom ne moze da se zavrsi.Borba sa bracom vladici Danilu,,prsa u tartar pretvara”. Opsedaju ga mračne misli jer mora da donese tešku odluku,plaši se bratoubilačkog rata i duboko je svestan odgovornosti koju ima pred narodom i budućim generacijama.Njegova odluka mora da bude prava,želi da sačuva mladost.Vladikina neodluchnost poistovecuje se sa biti ili ne biti, biti ili ne biti jednog choveka ili jednog naroda. Ali ,,tvrd je orah vocka cudnovata,ne slomi ga al’ zube polomi”,odgovorio je Vladika Danilo Selim-pasi.Takav je crnogorski narod-mali ali tvr,hrabar,ne salomiv. Srpski narod podneo je velike zrtve ali zato je jedna od glavnih odlika tog naroda vitestvo,hrabrost,gordost,nesalomivost.Ali I pamet I mudrost.,,Ko na brdu ak I malo stoji,vise vidi no onaj pod brdom”,jos su jedne od chuwenih izjava Vladike Danila.U owoj rechenici krije se znachenje rechi daonaj ko je pametniji, obaveshteniji, ucheniji wishe widi no onaj pod brdom, tj.onaj koji nije obaveshten.Njegove rechi imaju skriveno, simbolichno znachenje, izgledaju naiwno ali je zaprawo teshko razumeti njihovo pravo znachenje. ”Cuvena je I njegova poruka:,,Spustavah se ja na vase uze,umalo se uze ne pretrze,otada smo visi prijatelji u glavu mi pamet uceraste”.Tu rechenicu sam shvatila kao odraz njegove razboritosti, ne bash lepog iskustva sa turcima i opreznosti.
I na kraju ,Kud s Njegosem poslije Njegosa?”.Na svakom narodu je da kuje sudbidu svoje zemlje, a Crnogorci su bez sumnje bili veshti u svom zanatu.

петак, 14. децембар 2012.

Lik Marka Kraljevića u istoriji i narodnoj poeziji

Ovo je moj sastav koji sam pisao potpuno sam bez imalo pomoći za domaći i na kom sam dobio 5, želeo bih da ga pročitate:

Neki kažu da je bio pravi nadmoćni junak, a neki pak tvrde da je on samo plod mašte srpskoga naroda i da je bio samo običan vojnik naše vojske. Ne znam šta je sa njim bilo, ali volim kad mi neko priča o njemu...

Naš narod ima puno lepih pria i epskih pesama o nekim događajima i junacima u Srbiji. Bez obzira da li su istinite ili samo izmišljene, one čine našu kulturu i istoriju. Isto tako imaju mitovi i o Marku Kraljeviću, našem najvećem junaku. U njima se govori kako je posedovao veliku psihičku i fizičku, kako je protivnicima ledio krv u žilama i kako su njegovi saborci imali veliko strahopoštovanje prema njemu. Narodni pevači vele da je on mogao sa jednim mačem da pobije 40 Arapovih sluga i da je mogao da podigne i baci vola sa jednom rukom, da uhvati i skoro na smrt prebije vilu Ravijojlu i kad ga je Arap udario sa buzdovanom 4-5 puta i da mu ništa nije bilo. Ponekad se zadivim kako je sve mogao to da uradi, ali ipak je to nemoguće. Istoriski nalazi tvrde nešto drugačije. Kažu da je bio sin kralja Vukašina. Krunisan je 1371. godine posle bitke na Marici i kad je knez Lazar Hrebeljanović podigao tada moćni Kruševac. Njegov dvor i prestonica ujedno su bili u Prilepu (tadašnja Srbija, sadašnja Makedonija). Turci su mu dali teritoriju kojom je gospodario, a za uzvrat morao je da bude turski vazal koji im je pomagao u borbama za nove teritorije. Kada ne bio boj na Kosovu, Turci mu nisu verovali i nisu mogli da se pouzdaju u njega (mislili su da će da se bori na strani Srba) zato nije ni išao na Kosovo. Ne mogu da ne zaboravim da pomenem i Šarca, Markovog Konja. U nekim krajevima se pripoveda da ga je dobio od neke vile, a negde da ga je kupio kod nekih kiridžija. Pre njega je imao puno raznih konja, ali ni jedan nije mogao da ga nosi pa kad je video Šarca, šareno gubavo muško ždrebe, učinilo mu se da će od njega postati dobar konj. Da bi testirao da vidi da li je dobar, uzeo ga je za rep i omahne oko sebe i Šarac se nije ni mrdnuo, onda ga je kupio, izlečio od gube (to je teška bolest zbog koje izlaze kraste na koži) i naučio da pije vino. Isto tako i za smrt Marka se ne zna baš tačno. Neki kažu da ga je u Rovinama 1395. godine ubio karavlaški vojvoda Mirčeta zlatnom strelom u usta, kad su se Turci borili protiv Karavlaha. Drugi kažu da se šarac zaglavio u nekoj bari kod Dunava i da su obojica propali; u Negotinskoj krajini kažu da je to bilo u nekoj bari blizu Negotina ispod izvora reke Caričine i da sad ima tamo bara i zidine od stare crkve koja je podignuta na Markovom grobu. Treći pak kažu da se u boju prolilo puno krvi, pa je Marko podigao ruke i rekao "Bože šta ću ja sad!?" I bog se smilovao i preneo i njega i Šarca u neku pećinu u kojoj sad obojica žive: on zabodavši svoju sablju pod gredu ili je udarivši u kamen legao te zaspao. Pred Šarcem se nalazi malo mahovine i kad je pojede Marko će se probuditi i spasiti Srpski narod. Jedni govore da je u tu pećinu pobegao kada je prvi put video pušku i pošavši da je ogleda, da vidi da li je istina o tome što pričaju, upucao je sam sebi dlan, pa je rekao: "Sad ne pomaže junaštvo, jer i najgora rđa može ubiti i najboljeg junaka".
Posle svega ovoga ja sam shvatio da je on grubijan mekog srca i da je on uvek pomagao ostalim ljudima.

On je simbol junaštva srpskoga naroda i da ako su sve to samo obične izmišljeneprie da treba da se ima poštovanje prema njemu jer sam iz pesama o Marku naučio dosta toga: Kako treba pomagati ostalim ljudima u nevolji, kako se živelo i ratovalo pre i još mnogo toga.

Mihajlo Zivkovic iz Krusevca

субота, 1. децембар 2012.

Potera za pejzažima

Čuje se sat kako glasno zvoni i upozorava me da je vreme da se spremim za put u selo kod babe i dede iz Kanade.
Zlatno sunce obasjalo je mračnu sobu svojim toplim zracima koji se polako spuštaju i prave senku na zidovima oblepljenim posterima. Svetlost svežeg jutra odbija se od mali otvoren prozor. Miriše na sveže maline. Radoznala sam, veoma, i jedva čekam da stignemo ,štaviše, napeta sam pomalo. Dugo nisam videla baku koja mi tepa nadimkom Nale , a deda me uvek sačeka sa čokoladom u ruci.
Silazim niz klizave stepenice, još uvek pospana, dok moj brat ne zna ni gde se nalazi. Ispred zgrade čeka nas auto i polako se spuštamo niz strmu ulicu. Ispod prvog mosta ispod moje zgrade polako i mirno teče reka Topčiderka. Mutna je ali lepa i uska. Većina automobila juri niz ulicu, verovatno neki kasne na posao,ali ja uživam putujući kroz prirodu. Prvi semafor pokazuje crveno svetlo i mi stajemo. Ljudi užurbano prelaze ulicu kao mravi kad sakupe hranu pa trče u skloništa. Moj brat spava. Već odmičemo, još malo pa ćemo izaći iz Beograda. Prolazimo pored starih ruševina nekih zgrada. One su me podsetile na rat i malo sam se rastužila. Ove zgrade nažalost nisu obnovljene. Nastavljamo dalje a brat se budi i već radoznalo pita da li smo stigli, onako grubim glasom uznemireno, verovatno zato što se tek probudio.
Stigli smo do velike kapije Beograda koja se sigurno ponosi sobom jer predstavlja ulaz u večni Beograd. I ja se osećam ponosno kad vidim nju. "Zbogom stari Beograde, vratićemo se!" povikasmo brat i ja mahajući mu. Ah, konačno, mirno sedim naslonjena a hladni vetrić polako pirka i nosi mi kosu. Čuje se gromoglasno zavijanje iz autovog auspuha. Verovatno je umoran. Stali smo da se odmorimo. Visoka zelena trava ponosito mami šareno cveće da se zajedno lelujaju na vetru. Posle nekog vremena ponovo smo krenuli. Polako, stigli smo u selo.
Svi se iznenađeni grlimo i ljubimo i svi smo srećni i zadovoljni. Ovo će biti lep dan.

Sta bih napisala Ani Frank

Ana Frank je bila jedna hrabra,mudra i mastovita devojcica koja je neduzna zavrsila zivot na veoma tragican nacin.Evo sta bih joj napisala iako ne postoje reci kojima bih mogla da joj kazem koliko joj se divim.
,,Draga Ana,pre svega zelim da ti kazem da si ti najhrabrija i najpametnija devojcica za koju znam.Dok sam citala tvoja pisma koja si pisala Keti saosecala sam s
e sa tobom.Bilo da je ono o cemu si pisala zvucalo tuzno,veselo,smesno ili strasno uvek sam se pitala kako se ti zapravo osecas?Da li nekada plakala nocima ali to nisi htela da kazes Keti?Da li ti je nekada bilo dosta zivota,iako si imala samo 13 godina,ali si sve to drzala u sebi?Sigurno ne znas da ti se dive milioni dece u svetu.I da sva ta deca,pa cak i odrasli zahvaljujuci tebi shvataju kako je zivot u tvoje vreme bio tezak pogotovo za vas,Jevreje.Ne mogu da prestanem da razmisljam kako si se ti mucila,kako ti je bilo dosta zivota,a kako se danas ja nerviram za neke sitnice.Imala si volje da pises Keti kako ti je prosao dan iako su ti svi dani bili isti.Svaki dan ti je prolazio u strahu da cete ti i tvoja porodica biti uhvaceni,svaki dan si mastala o normalnom zivotu poput ostale dece.Volela bih da procitam jos tvojih pisama,ali drugacijih.Volela bih da u tim pismima opisujes jedan lep i veseo zivot normalne 13-godisnjakinje.Da Keti poveravas svoje ljubavne tajne,ili mozda poneku tajnu koju niko ne sme da zna,da osetim radost i detinjstvo jedne devojcice.
Ana,zelim da ti kazem da si ti najjaca osoba na svetu,da ti kazem da si mi pokazala sta je prava sreca u zivotu.Ana,hvala ti,ne znas koliko su mi tvoja pisma znacila''

Hoce li buducnost imati junake

Junak je osoba koja je hrabra,borbena i spremna da da svoj zivot da bi zastitila drugu osobu,osoba koja je spremna da umre za svoju drzavu,osoba koja kada se nadje pred nekim teskim zadatkom svojom mudroscu i sposobnoscu resi taj zadatak lako i brzo.Nekada je bilo mnogo junaka koji su svim srcem branili svoju otadzbinu,a da li danas postoje takvi junaci?
U danasnje v
reme ljudi smatraju razlicite osobe junacima.Za navijace to je igrac koji je doneo pobedu njihovom klubu,ili pak trener koji je njihov klub ucinio tako dobrim.Za neke ljude junaci su politicari koji vode drzavu...Vatrogasci,recimo rizikuju svoj zivot za zivot drugih ljudi,doktori spašavaju na hiljade beba,dece,majki,oceva i staraca,domovi za napustenu decu cuvaju,hrane i vaspitaju mnogo dece koju su roditelji napustili...Danas mnogi cine dobra dela,ali ponekad se pitam da li je to dovoljno da se smatraju junacima?Junaci su sva dela zbog kojih se smatraju za junake cinili zato sto su bili plemeniti i dobri u srcu,a danas je razlog toga jedan-NOVAC.Da li mozemo smatrati junacima osobe koje cine plemenite stvari zbog novca?Mislim da ne.Ali to ne znaci da buducnost nece imati junake.Ne zaboravimo na hiljade i hiljade vojnika koji ostavljaju porodicu,i svoju decu da bi se borili za drzavu.Oni znaju da kada odluce da odu u rat mozda vise nikada nece videti osmeh svoje dece,ili biti u svom toplom domu,a ipak pristanu na to.Ali takodje znaju da iako izgube zivot,da ga gube za svoju otadzbinu i za sve ljude u njoj.A tu su i ljudi koji se bore za prava drugih,ljudi koji siromasnima obezbedjuju dom i normalan zivot bez ikakve koristi za sebe,ljudi koji daju zivot da bi neko drugi bio srecan...
Bas zbog svih ovih ljudi,koji su plemeniti i hrabri kao i junaci nekada,buducnost ce imati junake kojima ce se svi ponositi.