субота, 7. јул 2012.

Stranac

Roman "Stranac" je roman o ljudskoj egzistenciji, o njemu se govori o čovekovoj usamljenosti, otuđenosti, besmislu, i apsurdu žota. Roman se zato i zove stranac što je Merso stranac društvu, a društvo njemu.U romanu se javljaju misli koje kazuju koliko je apsurdan položaj čoveka u svetu jer ma šta radio rezultat je isti: kao ona misao gde kaže da ako čovek ide lagano po suncu dobiće sunčanicu-umreće, ako ide suviše brzo oznoji se i umire.Znači izlaza iz pojedinih zemaljskih situacija nema.Merso oseća da u svetu gde ži ne može da utiče na svet i da ga menja.On samo može da napravi izbor od onoga šta mu se u životu nudi, odnosno izbor po svome ponašanju ne menjajući ni sebe ni svet.Postavlja se pitanje nehotičnog ubistva Arapina, da li čovek ima pravo da drugom čoveku oduzme život, i da li sud ima pravo i društvo da Mersou oduzmu žvot.U ime koje pravde se nekome život oduzima?Kakva je to pravda ako isto tako postupaš zločinački, kao i sam zločinac?Mersou se sudi ustvari za bezosećajnost i indiferentnost u njegovom ponašanju na sudu.Postavlja se pitanje da li je on zaista bezosećajan čovek ili je čovek koji oseća ali ne ispoljava osećanja?Da nije počinio ubistvo za koje mu se sudi, društvo ga ne bi žigosalo, niti bi mu sudilo za njegove moralne osobine, kao što mu inače sude za bezosećajnost.U romanu Kami neguje novinarski stil, sabijenu misao i rečenicu a roman kao takav nudi više različitih poruka:Merso poseduje unutrašnje bogatstvo i do toga samoga dolazi na kraju romana u razgovoru sa sveštenikom (prvi put sam sebe ispoljio, pokazao emocije).U tom razgovoru pada u afekat jer mu smeta popova briga za njegovu dušu i on doživl;java pravi moralni preobražaj, pravu katarzu, kad ubacuje popa i celokupno licemerje građanskog sveta i religije kojima taj Bog pripada.On pokazuje da veoma misli i da je vezan za zemlju i zemaljski život primedbom da ne vodi brigu o Bogu i duši.Odbacujući laž građanskog sveta i religije u tom afektnom ponašanju, dolazi do osećaja slobode baš zato što se oslobodio pripadnosti društva koje je odbacio kao što je ono odbacilo njega.Merso voli svoju majku jer je prva rečenica:"Danas je mama umrla" , ali ujedno beži od nje.Postavlja se pitanje ako je on od detinjstva sve neosetljiviji i hladniji, nije li to i krivica njegove majke, koja je ćutala, nije sa njim govorila, pratila ga pogledom te nije umela da mu da neophodnu toplinu.Nesumnjivo da njegova majka koja je rano izgubila Mersovog oca, svojim nespretnim stavom prema sinu doprinosi razdvajanju njegove ličnosti te se on priklonio liniji manjeg otpora, pobegavši u neku ravnodušnost i skučenost.Ako je Merso kriv, onda nije kriv za ono zašto mu sudi društvo nego je kriv pred samim sobom, za svoje povlačenje pred životom.Dugi zatvorski dani odvajaju Mersoa od životne svakodnevnice i okreću ga ka unutrašnjem životu, a da bi on u svojevrsnoj pobuni (sukobu sa popom) otkrio ono što je u njemu godinama bilo zakopano.Nesumnjivo je da je taj sukob najbolniji događaj u njegovom životu, dramatičniji od ubistva Arapina, jer ovde Merso dostiže najviši i najveći mogući stepen svog emocijalnog ispoljavanja.Do toga dolazi jer je razdražen i izazvan upornošću da će se moliti Bogu za njega što izaziva eksploziju besa Mersoa koji je okrenut životu a ne nebu.Svoj gnev je izlio na popa, a to se odnosi na društvo, svet dvoličnog morala koji ga je prvo sudio, pa žalio i molio za njega.U tim trenucima u ćeliji misli na majku i tada shvata zašto je ona na kraju života našla verenika i upustila se u igru počinjanja života.On se u zatvoru nalazi i u istoj situaciji kao majka u domu.Oko nje se gase životi, osetila blizinu smrti i oslobađanje i spremnost da sve ponovo iznova preživi.Sukob sa popom je i njegov prvi znak identifikacije sa majkom:I ona se u tome domu koji liči na zatvor borila protiv smrti i usamljenosti.Sada je Merso mogao da razume zašto se majka igrala vereništva i da je ona to doživela u odnosu na društvo kao i ona sada kao oslobađanje od društva i pobunu protiv njega. Zato je Merso smtrao da niko nema prava da plače za njom jer je u domu doživela oslobođenje kao i on u zatvoru. U 3 dramatična trenutka kada se Merso nalazi u presudnoj situaciji u sećanju mu se pojavljuje slika majke, sećanja ne nju poklapa se svaki put sa bezizlaznošću situacije u kojoj se nalazi.Prvi trenutak je sahrana, drugi je pre zločina na plaži, a treći je nakon petomesečnog boravka u zatvoru kada mu se u sećanju javlja lik majke.Nerazmršen odnos Mersoa i majke ogleda se i u situaciji kada je čuo komšiju Salamana da plače za psom, a on nije za majkom.On je mislio na majku po asocijaciji sličnosti situacija odnosno gubitka nekog dragog.Na jednom mestu Merso kaže: "Svakako majku sam mnogo voleo, ali to ništa ne znači.Sva zdrava ljudska bića priželjkuju manje-više smrt onih koje vole".Tu se oseća njegov apsurdan odnos prema majci.Ako se posmatraju odnosi koje Merso uspostavlja sa okolinom, vidi se da ih karakterišu ravnodušnost, skučenost, on ne preduzima inicijativu već odgovara na tuđu inicijativu.Jedna zona ličnosti, oblast Mersovih osećanja stalno je potisnuta.Mersov društveni razvoj je nekada bio prekinut, napustio je studije bez razloga i on je čovek koji je izgubio osnovni životni impuls sa isticanjem, prirodnom željom za uvažavanje.Nesvesno pruža otpor vidrom izraženih emocija, miran, ćutljiv je u dobrim odnosima sa drugim ličnostima.On je u društvu miran, ali neizbegava ljude koji ga cene. Merso samo nije inicijator i neće sam prvi preduzeti, ali prihvata kada drugi preduzmu.

Revizor

Realizam se javlja u XIX veku kao knjizhevni i umetnichki pravac koji nastoji da prikazuje stvarnost kakva ona zaista jeste, verno i objektivno.
U realizmu mnogi pisci dolaze do izrazhaja, pa tako medju njima i Gogolj. Gogolj u svojoj komediji ''Revizor'' ismeva drushtveno stanje i ljudsku narav u carskoj Rusiji. Zheleo je da jednim mahom opishe sve shto je ruzhno u Rusiji, a za mesto radnje je uzeta provincijska sredina. Komedija pochinje nachelnikovim rechima da u njihov grad sizhe revizor. Za glavne ljude je to bila veoma iznenadjujucja i neprijatna vest, jer je u gradu vladao opshti haos. Visoko drushtvo grada pokushava da svim merama shto bolje zatashka i prikrije nepravilnosti u delokrugu svog rada. Komichna situacija nastaje kada u gradsku gostionicu dodje sitan chinovnik Hljestakov za koga svi misle da je pravi revizor. Ova situacija se gradi na zabuni i nesporazumu. Hljestakov je shvatio to, pa se pocheo i ponashati kao revizor. Gubi granicu izmedju istinitog i izmishljenog i ta njegova pricha ima dejstvo. Svi oko njega drhte, dok on uzhiva i zhivi zhivot kakav je mogao samo da sanja kao sitan chinovnik. Dolazi do kulminacije i uoblichavanja motiva i prisutno je omalozhavanje drugih ljudi, pa chak i njihovih najblizhih, samo da bi njihov visoki polozhaj bio ochuvan i kako bi se prikazali u shto boljem svetlu. Hljestakov se naizmenichno udvara nachelnikovoj zheni i cjerki, pa se mozhe stecji i utisak kako prosi nachelnikovu cjerku. Nachelnik u udaji svoje cjerke vidi poboljshanje svog polozhaja. Hljestakov zhivi parazitskim zhivotom, jede i ne placja i upada u velike kockarske dugove. I ne slutecji da su nasamareni, daju mu i placjaju sve shto pozheli. Ljudske dushe u gradu odlikuje prostota i primitivnost, niko nikoga ne uvazhava i svako gleda svoju korist. Licemerje je izrazheno u chinovnichkom, pa i trgovachkom svetu i posebno dolazi do izrazhaja na kraju drame, kada Hljestakov pismom sve vredja, opisuje na najgori nachin i kako ih je sve poshteno nasankao. Svi ostaju shokirani, jer ovim pismom saznaju da je Hljestakov jedan obichni prevarant i nishtarija. Josh vishe ih je shokirala vest da u grad stizhe pravi revizor. Nachelnikova porodica i ostali ostaju prevareni, ismejani i obrukani...

Zemlja ne pripada čoveku već čovek pripada Zemlji

Svaka mašina koju je čovek napravio da bi olaksao sebi život, ispušta otrove u prirodu. Oni nikome nisu upadali u oči i niko nije smatrao da tome treba naći rešenje. Svaki sprej značio je trovanje i smanjenje vazdušnog omotača, svaki fabrički dim smanjivao je mogućnost udisanja svežeg vazduha... I tako u nedogled, sve dok se jednog dana nismo našli u poziciji da ne vidimo susednu zgradu od zagađenja,izduvnih gasova i smoga. Nije ništa bolje ni u nekim porodicama, u kojima roditelji puše u prisustvu svojih beba, i od malena ih truju. Šta je potrebno da se desi pa da čovek shvati da sve to što radi, ne radi u svoju korist? Naučnici svakodnevno upozoravaju na opasnost od štetnih gasova, na smanjenje vazdušnog omotača, topljenje glečera, globalno zagrevanje... Mi samo zadovoljni odlaskom na svež planinski, ali neće ni te planine, na kojima svakodnevno niču nove kuće, hoteli... biti naša pluća, naš spasilac. Njihova malobrojna drveća prestace da dišu za nas.
Ne treba zaboraviti divnu izreku: ,,Mi ovu planetu nismo nasledili od naših očeva, već smo je pozajmili od naših unuka“. Svi dobro znamo šta radimo sa nasledstvom, neko ga potroši, mnogi unište a retko ko ga čuva i neguje. To isto važi i za ovu planetu. Čovek se ponaša kao da je ono tu za njegovog života, a zatim umire s njim. Ne! Mi smo sve ovo pozajmili od naših nerodjenih i treba to da im ostavimo.

Junaci “Seoba” kreću se čudnim putevima života? Seobe Milos Crnjanski

Zanimljivo je napomenuti da seobe srpskog naroda nisu privukle pažnju naših pisaca u toj meri da su im posvetili svoja književna dela.Prvi je Crnjanski iskazao interesovanje za te događaje i to posle čitanja „Memoara“ Simeona Piščevića.Pojam SEOBE ,kojim je kršten roman M.Crnjanskog,uzet je kao pojam jednog neprekidnog kretanja,jedne uznemirenosti i nesređenosti,nemoći ustaljivanja koje su obeležje haotičnog stanja.Zbog toga su prve seobe slika jednog za istoriju od najneuhvatljivijih stanja: slika snalaženja mase u novoj postojbini i organizovanja novog života u njoj.Od mistične predstave o moćnoj i dobroj zemlji koja saoseća s patnjama Srba,razume njihove jadikovke o Kosovu i knezu Lazaru,o vaskrsu slobode bez koje ne mogu - nije ostalo ništa.
Kao i u svakom životu,i u životu Vuka Isakoviča postoje dva različita perioda,prošlost i sadašnjost.U prošlosti je bio nemiran,nemaran prema trgovačkim poslovima i obavezama.U poslovima kojima je trebao da se kao sin slavnog trgovca posveti,nije imao uspeha.Kao oficir i vojnik,Vuk traži od vojnika disciplinu i izvršenje zadataka,ali ih voli i štiti,zna svakog u dušu,zna i njihove porodice i imovno stanje. Vuk,po prirodi ratnička duša,umesto da oseća vlastita zadovoljstva i da ga muče lični problemi,on oseća besmislene probleme rata,oseća probleme svog puka i naroda. Nepoznata zemlja po kojoj je ratovao savim ga je zamorila.
Gubitnik je i kao ratnik,službenik carstva i kao čovek.Ni tamo,ni onamo više ne vodi njegov put,nego na sasvim drugu stranu,po tuđoj volji.Vukova tragičnost time je veća što ne samo da je razočaran u borbu i zgranut sudbinom svog naroda,već još doživljava da ga žena vara sa njegovim rođenim bratom.
Polazeći u rat,po četvrti put u svom životu nadao se pri polasku da će se nešto posle svega završiti i ispuniti.U nekoj divljoj bici,mišljaše da će se pojaviti on i njegovi ljudi,silni,proslavljeni i nagrađeni nečim što je zamišljao kao nešto posebno prijatno i značajno,i za njega i za njih.Mučeći se poslednjih dana pred polazak oko kopanja bunara i dizanja crkve nasred sela,Isakovič ode rado,uveren da je sve to bedno i ništavno,a da je ono što ga u ratu čeka silovito i svetlo i može da se završi nečim divnim,i za njega i za sve. Iz maglovitih baruština i blata,iz jedne neizmerne patnje koja se ponavlja svaki dan,činilo mu se da će odjahati na neki visoki breg u porletnje,toplo jutro,gde će dobiti nešto što će ih sve razveseliti.On je nosio u sebi neki maglovit,ali duboki pojam sreće i zadovoljstva,u nadi da će se svo to ratovanje završiti mirom u kom će i on,i njegovi vojnici biti odeveni u neku posebnu,svečanu odeću,pa će tako obići ratište i carevinu,na oči celog sveta,koji će uzvikivati:“GLE,SRBI!“
Slavonsko-podunavski puk je bio stalno u pokretu:“Tumarali su ,kao muve bez glave;jeli su,pili su,spavali su,da najposle trčećim korakom poginu,zakoračivši u prazninu,po tuđoj volji i za tuđ račun.“Vojnike je strah tuđine,negostoljubivih predela i neizvesnosti:“Oni koji odoše,ratovali su negde,Bog zna gde u nekim zemljama kojima ni imena znali nisu,sa nekim vojskama koje nikad ni videli nisu.Sve to bilo je jezovito i grozno,kad se pričalo uz ognjište,strašnije no vesti o pokoljima i čerečenju za vreme Turaka.“
Kao što smo videli,to nije vojska dobro opremljena i za borbu motivisana; to je mnoštvo seljaka,kmetova i nadničara izbarušenih,neopranih,mokrih,gladnih i pobesnelih koja se bori za tuđe interese jer žive u tuđoj zemlji.Besmisao,uzaludnost i promašenost koji obuzimaju Vuka Isakoviča,u jednakoj meri važe i za njegov puk.Prevareni su,iskorišćeni i izigrani i vojnici i njihov komandant.Apatiju i beznađe olakšava i ublažava i misao o seobi i Rusiji.
Dok je Vuk bio u stalnom pokretu,u ličnosti Aranđela je istaknuto načelo mirovanja,nepokreta.Mrzeo je sve koji se stalno seljakaju.On je oličenje građanstva u nastajanju,vrednost i smisao života vidi u sticanju,u imanju vidi sigurnost,moć i snagu.Aranđel je vešt trgovac,može da ostvari sve što želi,nemilosrdan je - ne bira sredstva za sticanje bogatstva.Njegov karakter se otkriva iz njegovog odnosa prem starijem bratu.Iako je mlađi od Vuka,on se prema njemu ponašao kao prema onom mlađem i neiskusnijem.Uprkos svom bogatstvu i moći,Aranđel ne može da ima baš sve što poželi.Kada se zaljubi u Dafinu,ona mu daje telo ali ne i dušu,a kad ona umire on ne može da je spasi ni svojim novcem ni moći koji ima.
Dafina se ne ispoljava u svojim aktivnostima,ona je pasivna ličnost.Njen lik i karakter,njena psihologija,sagledani su očima muža i devera.Na početku romana,viđena Vukovim očima i doživljena osećajem dosade,ona je nejasan lik,njena duševnost je potisnuta Vukovim preokupacijama.Ona je tip fatalne žene čija lepota i strast izazivaju nesreću.Opsednuta time što je učinila,zapada u halucinantno stanje i povređuje i sebe i bebu koju je nosila.Na samrti želi da se venča sa Aranđelom,ali kada umire u njenim očima je lik Vuka koga je sve manje volela.Tako je Dafina ostala protivrečna do kraja,a njena fatalna lepota i naglašena čulnost su donele nesreću samo njoj.
Zaista ima nečeg krvavog u propinjanju jednog naroda u bedi i primitivizmu ka nečem visokom,plemenitom i svetlom.I bolestan i smešan je taj donkihotizam Isakoviča i njegovih sunarodnika.Seobe su svedočanstvo istorijske neostvarenosti jednog naroda i njegove kulture.Evropa je pregazila ovaj narod,a on,izgubljen ali gord,nemoćan ali ponosan,ne prestaje da se otima svojoj nesrećnoj sudbini.Traganje za Srbijom je traganje za obećanom zemljom u kojoj bi se jedan narod sastavio sa svojim poreklom,prošlošću,sa samim sobom.Ali,u tom jadnom i namučenom narodu javlja se nada,nada koja mu je zvezda vodilja.Upravo ta zvezda vodilja budi optimizam i volju za dalje pohode.Oni nastavljaju svoje beskonačno traganje za identitetom i nastavljaju da prate zvezdu u beskrajnom plavom krugu.Karakteristika ovog romana je lutanje-pojedinca,grupe,cele nacije u potrazi za zavičajem u kome će pronaći spokoj i mir.Oni takav zavičaj iz tuđine slute,iz tuđine mu idu u susrte.Ali,nisu uspeli da nađu spokoj u tom zavičaju i u tome je njihova najveća tragika.

ROMEO I JULIJA

Jos od ranog detinjstva privlace nas svakojake price,pesme,bajke i slikovnice.Odrastanjem,dobijamo zelju da citamo nesto sto odgovara nasim godinama i interesovanju.Kada podjemo u skolu to su najcesce lektire koje moramo da procitamo za domaci.Kasnije to su razne knjige,od komedij do tragedija.Knjige citamo i najcesce zaboravljamo njihov sadrzaj,ali ja sam sigurna da cu se uvek secati tragicne sudbine Sekspirovih ljubavnika u drami "Romeo i Julija".
To je prica o dvoje mladih koji su se voleli,ali nisu smeli da iskazu svoju ljubav pred drugima,vec sam tajno.Njihove zavadjene porodice brinule su samo o prestizu,a za njihova osecanja nisu marili.Jedino ih je otac Lavrentije razumeo i pokusao da im pomogne.Julija je lazirala svoju smrt,Romeo to nije znao pa se otrovao,a Julija se,kada se probudila i zatekla Romea mrtvog,probola nozem jer nije htela da zivi bez njega.U njihovoj ljubavi sve je u znaku obecanja beskraja.Sve je poput zore,sve lici na trenutak,sve idealno se desava samo jednom i po prvi put.za romea je ljubav "sjetno lakoumlje","lakrdija tuzna","bezlicni haos naizgled lepih oblika","olovno pero","bolesno zdravlje" i jos mnogo toga.sve to prestaje kada Romeo ugleda Juliju.za Romea ona je "ikona sveta",a on je za nju "hadzija dobri".Kao hodocasnik,Romeo se pred ikonom i ikoni moli,a ikona cuti i kad uslisava.njihova ljubav je stvarna i velika po tome sto je nezaustavljiva igra zivota u kojoj svaki trnutak donosi nove,iznenadne situacije.Od prvog susreta sa Julijom da njenih poslednjih reci njih dvoje su potpuno obuzeti trenutkom ispunjenja.to je sadasnjost koja se neprestano siri u jednu novu buducnost.Stalnom rastu njihove ljubavi ostaje jos samo krajnje stapanje u smrti.
Ovo delo bih preporucila svima jer je svaki trenutak ove ljubavi jedinstven i neponovljiv.Odatle sticemo utisak da njihova smrt nije njihov kraj vec krajnje ispunjenje njihove ljubavi.Oni jedino do kraja mogu da budu sami,neometeni u svojoj ljubavi koja je njihovim samoubistvima dostigla svoj vrhunac.Njihova ljubav je jednostavno prevelika da ne bi bila tragicna.

Rastanci su bedemi sa kojih se pružaju neki novi vidici

Rastanci, reč koja svaki put gorko odzvoni u ušima, i na čije izgovaranje se uvek okrenem u pravcu iz kog je potekla. Mene uvek asocira ne jednu izreku koju sam čuo još kad sam bio dete, i koja kaže „Kada odlaziš, ne ruši mostove iza sebe, jer nikad ne znaš koji bi ti mogao zatrebati“. Svi smo vrlo često iskusili tačnost ove tvrdnje, samo je je pitanje da li su ti mostovi već pali, i da li je bilo kasno.
Dugo sam razmišljao da li da se u potpunosti otvorim, i s shvatio da neke rane ipak moraju da zacele, i da neke stvari ne mogu večno da se čuvaju zatvorene duboko u sebi. Ovo što je ovde napisano nisam rekao nikad do sada, i zaista osećam kao da mi ogroman teret pada sa srca. Zvala se Kristina. Moja neprežaljena ljubav, slika njena koja mi je u mislima svakog dana, i koju ću tu čuvati dok sam živi. Bili smo zajedno više od dve godine, i mislio sam da će to trajati večno. Za nju sam bio spreman na sve, ili sam bar tako mislio. Imao sa utisak da je ona razlog mog postojanja na ovoj planeti, i da moj život ima smisla samo ako je ona pored mene. Međutim dogodilo se nešto o čemu nisam sme ni da razmišljam pre toga. Nešto je puklo između nas, kao da smo se odaljili jedno od drugog, kao da je između nas iznikao kineski sud koji je bilo nemoguće preći. Razloge do današnjeg dana nisam shvatio, ili nisam želeo da ih prihvatim, nisam siguran. Pogledali smo jedno drugo u oči, dugo stajali nepomično, i na kraju poželili jedno drugom sreću. Tog dana mi se svet srušio. Kao da sam sve vreme hodao po ledu i da je taj led konačno pukao. Bio sam u slobodnom padu, i nije bilo niček sto bi moglo da me zaustavi. Pri punoj brzini sam udario u dno. Život za mene više nije imao smisla, mislio sa da je uzaludan. Izgubio sam veru u ljude, i ljubav, nisam mogao da verujem da postoji budućnost i ja treba da idem dalje bez nje. Trebalo mi je bar dve godine da se malo oporavim, da ponovo stanem na noge. Sve dok pre mesec dva nisam video propušteni poziv na ekranu svog telefona, i prepoznao njen broj. Istog trenutka sam zaplakao. Ponovo me je pozvala i rekla da samo želi da me čuje. Posle dve godine smo ponovo stupili u kontakt. Sada ne prođe više od dva dana, a da se ne vidimo bar jednom.
Možda će ovo biti malo istrošena fraza, ali zaista sam zahvalio životu što mi je pružio još jednu šansu, i što sam u bivšoj ljubavi dobio iskrenog prijatelja. Želeo bih samo da se izvinim ako sam u nekim delovima „zvučao“ malo nepoverljivo, ali ovo je ipak bilo više lično nego što sam ikad nekom ispričao.

Nismo ni deca ni odrasli

Odrasli, odrasli, odrasli….Stalno cujem ovu rec. Svi spominju kako odrasli mogu ovo, mogu ono, smeju da idu tamo, mogu da rade sta zele. Kada sam bila mala stalno su mi govorili, kada odrastes moci ces i ti.
Evo, sada sam odrasla. I sta sad? Sad cu kao moci da radim sve sto pozelim. Varate se! Opet zavisim od roditelja. Opet moram da ih pitam:``Mama, jel mogu da ostanem u gradu do 2h, ima super zurka u tamo nekom kafeu``. Nista se nije promenilo! Kada sam bila mala, I kad napravim neku glupost, oproste mi, zato sto sam mala. A sad? Sad mi nista ne oprastaju. Jos me I okrivljuju za tamo nekle stvarri koje je uradio moj brat. Zelim da budem velika. Da me svi posmatraju , kao eno je ona velika devojka! Kada sam imala sest godina, stalno sam oblacila mamine suknje, koje su meni bile kao haljine, I obuvala mamine cipele sa stiklom. Onda bih stala ispred ogledala I satima pevala I igrala. To me je cinilo srecnom. Osecala sam se kao velika osoba. Sada jesam velika. Hocu da nosim cipele sa stiklom, idem u grad, da se vracam kasno, da budem odgovorna, da se I ja pitam za nesto. Eto to bih volela. Mozda ce to sa godinama doci. Videcu! Pa cu vam za nekoliko godina reci. Mada, kad malo bolje razmislim, meni je lepo ovako. Kazu da je ovo najlepsi period u zivotu. Ja jos ne mogu suditi o tome, jer ne znam kako ce biti posle. Znate li kad sam shvatila da sam velika? Tokom letnjeg raspusta sam skoro svake veceri izlazila u grad. Preko dana sam nosila pantalonice, majcu, vezanu kosu…. A uvece? Suknjica, majcica, sandalice sa stiklom, pustena kosa, sminka, torbica… Da me covek ne prepozna. Totalno druga osoba. I onda se pitam, sta se to desilo sa mnom? Kako sam se tako brzo i iznenada pretvorila od male devojcice u devojku. Cudno je to!
Moze li mi neko sad reci? Sta smo mi sad Jer smo deca, ili smo odrasli? Razmisljala sam skoro o tome, ali nemam odgovora. Mislim da smo negde na prelazu, kao velika deca. Eto, nasla sam odgovor. Sad kad me neko pita sta smo, reci cu da smo mi, velika deca. Jel sam u pravu?

ČEZNEM DA TI KAŽEM NAJDUBLJE REČI

Ponekad duboko u meni probudi se tuga prošlosti... Nebu sam darovala dušu, za tebe... Jer jedino ti umeš da vratiš sjaj uveloj travi i glas nemom čoveku. Boli me tišina sumraka i teško prolećno sunce kad oživi šapat večnih uspomena.
Hm... Ostajem kući... Ne znam zašto... Mogla sam izaći... Ali eto meni je izgleda lepše kući... Ne znam ni šta da pišem... Od tada nisam ni spavala kako treba... Razmišljala sam - Šta ako više nikog ne budem volela kao što sam njega? Mogućnosti da se to desi nisu prevelike, ali šta ako se desi? Ovo mi se ne sviđa...
Nikada više neću pustiti suzu zbog njega. Kažu da niko nije vredan mojih suza i držaću se toga da ne bih dozvolila da me obuzme plima tužnih osećanja. Ti nisi tu, a tako trebaš mi… Teško mi je da to priznam, ali je ipak tako.
Ne volim kada dođe noć kao što je ova…Kada ostanem sama i više ne moram da glumim pred drugima, kada ne moram najbolje da izgledam baš kad se najgore osećam - to je nešto najgore što može da se nekome dogodi. Volela bih da ti kažem koliko te volim, koliko mi značiš. Čuješ li? Oslušni samo malo, molim te! Čuješ li koliko negde daleko jedno srce kuca i zove te… Čeznem da ti kažem šta još osećam, čeznem da me samo jednom poslušaš, zar tražim previše? Želim da plačem, a suze mi na lice ne naviru, onda poželim da se smejem, a osmeh nije čuo za mene... Poželim da patim, ali ne mogu jer je to baš ono što sad osećam... Poželim život, ali ti nisi tu, a moj život si ti... I tako želim jednu želju za drugom sve dok ne shvatim da si svaka moja želja, moja bol, moj osmeh, moja patnja, moja suza...
U meni se bore razum i srce, vode tešku bitku, bitku u kojoj će samo jedna strana biti pobednik. Mene plaši ona druga, da li ću ja to moći da podnesem… U oba slučaja, biće mi teško… Niko to ne može videti, to je duboko u meni… Mrzim noći kao što je ova, mrzim te zbog toga što još čeznem za tobom, još te vidim kraj sebe, vidim nas i izgleda tako stvarno. Zbog toga počinjem da mrzim i sebe – zbog toga što čeznem da ti kažem:“Nemoj da ideš, dođi, Trebaš mi, Volim te!“
ZATO NOĆAS PREKIDAM SVE. NI JEDNU SUZU VIŠE NEĆU PUSTITI ZBOG TEBE, DOSTA IH JE BILO, NISI IH VREDAN. IZBRISAĆU TE IZ SVOG ŽIVOTA, ZABORAVIĆU I ONO NAŠE LETO, KUNEM SE. VIŠE NE ŽELIM DA ZNAM NI GDE SI, NI S KIM SI. BOLEĆE, ZNAM, ALI PREBOLEĆU – MORAM DA PREBOLIM! I ZNAJ, DOĆI ĆE DAN KADA ĆEŠ SHVATITI ŠTA SI IZGUBIO I POŽELEĆEŠ DA SE VRATIŠ. KAJAĆEŠ SE, ALI BIĆE KASNO, TADA ĆE TE ZABOLETI MOJA BOL, SVAKA MOJA SUZA I SVAKA NEPROSPAVANA NOĆ…
Ako ikada saznaš koliko sam misli poklonila tebi, znaćeš i koliko sam te volela. Ove noći se opraštam od tebe i upućujem ti još jednom sve svoje misli. Sve ono lepo staviću u najlepši dnevnik uspomena. Jer za ljubav, kao i za bol, uvek je potrebno dvoje...

Oči su ogledalo duše?

Često nismo ni svesni da je ono što smo upravo saznali bila poruka necijih ociju.S druge strane,ocima vrlo svesno mozemo da saopstimo sta mislimo ili osecamo.One su,najcesce,ono prvo sto pri susretu primetimo.Cak I kada se sa nekim prvi put sretnemo,mozemo ga pozdraviti ocima,kao da smo mu pruzili ruku-I pri tom,treba zapamtiti da li je pozdrav bio uzvracen.Ako vas neko koga ste upravo upoznali ne pogleda u oci,ako deluje odsutno,sigurno ce uciniti da se osetite neprijatno.Ono sto zelimo mozemo dobiti I bez reci…
U svakodnevnom zivotu oci nam pomazu ne samo da vladamo situacijom,vec I da prenosimo vazne poruke.Oci su mocno orudje u odnosu sa ljudima I otkrivaju citav niz osecanja,od ljubavi do mrznje.Raspon emocija I izraza koje ljudi razmenjuju bez ijedne reci zaista je zadivljujuci.U ocima neke osobe moze dosta toga da se vidi,ma koliko se ona pretvarala da je nesto sto nije,oci je uglavnom odaju.Ipak,smatram da koliko god neko da krije svoja osecanja I osecanja itrenutna stanja,oci sve otkrivaju.Nije stvar u nacinu na koji neko gleda,vec u unutrasnjem sjaju tih ociju.
Mozda,pak oci nisu ogledalo duse zato sto dusi ne treba ogledalo a oci za njim vape.One u svakom bicu zele videti sebe.Oci su sebicne I topple…Cakle samo kada im se daruje nesto materijalno.Oci su za povrsna uzbudjenja…One reaguju na dodir,na boje,na ono sto im pricinjava trenutno zadovoljstvo ili,pak razocaranje,ali one nisu ogledalo duse…ne…dusi ogledalo ne treba,dusa je sama sebi dovoljna,ali ne zato sto je sebicna,nego iz nekih mnogo dubljih razloga.Oci cesto ne slusaju dusu pa ostave susu…Da dusa moze bez ociju dokaz su slepi ljudi,a I oci bez duse cest su slucaj.Oci,tacnije pogled je deo covekove mimike iz koje se zaista dosta toga moze zakljuciti.Iz ociju moze kojesta da se procita,ali zato ima onih koji znaju da se pretvaraju I da kontrolisu oci jer znaju da se njima veruje.Da su oci ogledalo duse ne bi se mogle tek tako kontrolisati kao sto mogu.Kao sto postoje ljudi koji znaju da procitaju pogled,postoje I oni koji umeju da postave zid ispred ociju kako se ne bi videla istina.
Meni je pogled neke osobe najbitnija karika u proceni iste.Nije bitan oblik ociju,kao ni boja,vec ono sto se vidi u dubini pogleda.Ta procena moze da bude I mac sa dve ostrice pa da posle tu osobu posmatram pod velom sopstvene predrasude.Ja sam toga uvek svesna,pa dajem vise prilika da se dokaze suprotno,bilo da je rec o dobroj ili losoj osobi u mojim ocima.Mozda me,posle odredjenog vremena ta ista osoba vrati na tu prvu impresiju,koja me,kako se ispostavlja,malo puta prevarila.Dakle,stvar je u sustini necijeg bica jer svi mi imamo dobre I lose osobine,ali ipak neke od njih preovladavaju.

Antigona

Biti Antigona znaci biti hrabra i odlucna licnost. Znala je da se suocava sa smrcu, tamom podzemlja, a nisu je zaustavili ljudski stvoreni zakoni i naredbe. Odlucila je, iako svesna krivice koju ce ispastati, da postuje Bozje odredbe i pustila da je vodi ljubav sestre prema bratu.
Sinoc dok me je magla vodila u praproslost, njena ispovest u tamnoj jami glasila je otprilike ovako: "O gresko moja, zar si greska? Zar ja da prihvatim da mi brata rastrgnu zveri, da mu telo raznesu ptice? O sudbino, zasto si me takva izabrala? Zar bi ti svog brata dala raznosacima semena, da li bi mogla ziveti poslije? O zivote moj kratki, vise svetla ne videla, vise zore ne docekala. Da je Sfinga moje patnje znala, pitanja bi o meni postavljala. Hemone, tebi zena nisam bila; tebi, nerodeno dete, majka nisam bila. Bogovi vas sam moralni zakon postovala, probala sam mrtvo telo pepelom posuti i Vama ga predati, ljudska rec me kazni. A sad primite i mene, novog stanovnika podzemlja." Antigonino stradanje shvatam kao neku svetinju, olicenje neznosti i pozrtvovanosti. Izdigla se iznad svih, jer: "Necu stradati,a plemenita da me ne zadesi smrt." U zivotu treba imati cilj,nastojati ziveti u skladu sa sobom. Divno je osetiti ljubav i treba je uzvratiti, jer kada sebe celog ulozimo i damo, tek tada mozemo biti celi. Citajuci ovo delo i "uvlaceci" se u svaki stih, postala sam bogatija za jedno saznanje. Mislim da sam, ponekad, Antigona. Mozda smo svi mi. Svoju licnost najvise otkrivam u teskim situacijama i tada uvidjam sta sve mogu da ucinim. Kada istinski volim, posvetim se u potpunosti bez rezerve. Bez sumnje da bih mogla biti povredjena i porazena, jer mnogi Kreonti zagorcavaju zivot. Tada saznajem da , inace, nisam ni svesna koliko sam jaka i koliko mogu podneti. I tada nastojim da se uspravim, visoko poletim i prkosno kazem:"Za ljubav, ne za mrznju ja sam rodjena." Dok talasi udaraju, treba ostati nerazrusiv greben, dici se iznad vremena, kao Antigona. Kao mi.

Slike nepoznatih predela

Gomila uzhurbanih,po svemu sudeci ne bash strpljivih ljudi,guralo me je na sve strane,pa je bilo prilichno tesko proci kroz vrata "Oblak ekspresa" (Nisam se setio nicheg boljeg xD) a ne zavrsiti u zavojima. Ali - moju chvrstu odluku da u putu uzhivam i ne dozvolim ni jednom od neroznih tipova da svoju negativnu energiju prenese na mene,niko nije mogao da sprechi. Kada sam konacno usao,uvalio sam se na svoje mesto, i duboko uzdahnuo.Tek izashlo sunce,pozdravilo je nash voz bacajucji svoje zlatno-obojene zrake po shinama. Zachuo se lagani zvuk motora i okretanja tochkova. "Oblak eksprec" punom parom je krenuo ka "Shumskom jezeru" ( .... ).
Svuda po zelenilu koje nas je okruzhivalo,mogli smo videti svezhu jutarnju rosu.... Posmatrao sam divno,cisto plavetnilo iznad nas,divio mu se,i mastao kako smo vecj stigli do jezera. Cak sam mogao i da osetim njegov miris,iako smo tada bili poprilichno daleko.
Posle izvesnog vremena,dosli smo do shumskih predela,koji su me neverovatno zadvili,sto je,pak,bio sam uvod u ono sto je sledilo kasnije..Shuma o kojoj sam toliko sluhao,predeli o kojima se toliko pirchao.. Konacno sam se nalazio u srcu svega toga. Drvecje,livade..... Sve je bilo kao u bajci,naslikano.... Obojeno najzelenijom bojom koju sam ikada video. Radosno cvecje, razbacno svuda oko mene, igralo je na sve strane uz novi hit zvani "Jutarnji vetar".Zapazio sam mladu srnu koja je pila vodu iz oblizhnjeg potoka. Cela ta bajkovita i idilichna spoljashnja atmosfera prenela je svoj mir,spokoj.. svoju harmoniju u moju dushu. Osecjao sam se kao nikada ranije,kao da su sve moje brige tada nestale..
Gole grane i pusti predeli nastupili su iznenada, bez ikakvog uvoda. Taj kontrast nastupio je tako neocekivano da sam poskocio. Bio sam odushevljen i iznenadjen,ali i razocharan jer sam morao da se oprostim od svih onih bajkovitih predela od ranije.
Ponovo sam osetio onaj miris od ranije,samo izgleda da ovaj put to nije bilo samo u mashti. U daljini sam zapazio kako se plava tacka,koju sam nedavno primetio vecj dosta uvecala. Primetio sam da su ona nercozna i mrzovoljna lica ljudi iz moje okoline sada bila ispunjena vedrinom i osmehom. Njihove face bile su,kao i moja,prilepljene uz prozor,posmatrajucji tacka koja je sada bila jako velika. Nas put do "Shumskog jezera",tu se zavrsio.
Satima kasnije,kada je nocj na svom ogromnom,velicanstvenom nebeskom svodu vecj oslikala stotine blistavih,belih figura, i kada je sve oko mene bilo obasjano tom charobnom mesechinom,sedeo sam na steni uz jezero. Divio sam mu se. Bilo je magichnije i divnije nego sto sam ga ikada ranije zamishljao. Talasi su se valjali,stvarajuci po negde belu grivu koja se penjuci rasprshavala,drhtecji su propadali sami u sebe,a novi su ih sahranjivali. Ponovo sam uzdahnuo. Pripremio sam chetkicu i platno,i poceo da slikam tu prirodnu divotu.

Tvrdicluk

Sram..U istorijskim knjigama,sram,u skupstinskom parlamentu,sram,u nepovratno utrosenim satima,sram..I po ko zna koji put kazem ,,Nije lose ponekad priznati'',crveni obrazi,znojavi dlanovi,lutajuci pogledi me odaju..Postoji mali milion bezazlenih situacija kad nismo u stanju da se odupremo,sramota je urezana pod kozu,izlazi,svaki nalet znoja cini je potrosnom robom,ostaje...
On..Poznati stari vuk u svom kraju,ponosna skrtara,zajedljivi iluzionista,moja neprezaljena ljubav...
Svojevoljno sam ga zavolela,zelela blizu sebe,kao najlepsu sliku cuvala ga,poredila sa snom dok je ispoljavao kukavicluk,jos jedna u nizu kukavica..
Bezao je od osecanja sebicno ih cuvajuci za,delio je sa mnom iluziju,mastom ogradio svet oko nas dvoje,uselio mi se u misli,bez pardona,nije znao voleti,pricao da ljubav ne boli..
Tek sad shvatam,uzela sam svoj identitet nazad,postala tvrdica za njega i za sve shto bi me promenilo,iseklo ono shto je on mesecima sekao rukama lazova,osecanja....Vise ni mene ne boli....
Sebichnost....Doziranje dozvoljeno do granice normale....Kad doziranje ranama bude obelezeno,vadite iglu iz vene....Vodite se intuicijom zdravog razuma..

Naša mladost na ljubavnom ispitu

I meni se desilo. A sto puta sam rekla sebi da ja nisam takva, da za mene toga nema.
S jedne strane me je izjedalo to što sam izneverila sebe, donekle. A sa druge strane je bilo zadovoljstvo. Ma, nije to ni zadovoljstvo... Plašim se da izgovorim, ali možda i jeste... LJUBAV?

Prišao mi je na hodniku i podigao mi gumicu za kosu koju je predhodno sam skinuo odvezujući mi rep. Osetila sam kosu kako mi pada na ramena i toplinu iza leđa - okrenula se brzo, i BAM! Tople usne na mojim. Ne znam šta osećam. Jedva da ga znam... Oko mene uzdasi čuđenja. Isti uzdasi i u meni...

Tri meseca smo zajedno... A ja tek sada počinjem da uviđam da je ono što osećam toliko jako da me iznutra golica. A osećaj krivice je tu, svakako. On nije osoba za koju bi trebalo da se odlučim, ako se uopšte mogu i odlučiti. Ne snalazim se dobro u tom svetu, sve je za mene novo. Ali privikavam se, iako me nešto kopka. Kao da ne treba to da radim, a radim i ono što ne ne treba da radim i pored potrebe... Protivteža pozitivnim osećanjima je postala sve jača u sledćih mesec dana... Dok nije kulminirala prvim šamarom, raskrvavljenom usnom, suzama pod hladnim tušem... A ja i dalje ne znam kako da se odbranim... I od čega se tačno branim.
A on sedi tačno ispod mog prozora sa jednom, drugom, tećom. Muzika i dalje dole trešti... U istom zagušljivom klubu gde sam gledana sada kao glupa, prodana balavica. TO NIJE ISTINA!

Volim ga, ipak... I više nego što mi razum dozvoljava. Jesam li glupa? Jesam li stvarno glupa?
Ili sam ipak... Mlada? Ko zna zbog čega je sve ovo dobro... Možda čak sama počinjem da shvatam. A možda ću tek shvatiti... Ne znam...

Da rata vise ne bude

Hiljade i hiljade nevinih ljudi susrelo se sa gorkom i mracnom sudbinom. Opasnost zvana rat nadvila se nad brojnim mestima i sa sobom odnela ogroman broj ljudskih zivota i unistila brojne imovine.Neizbezan i strasan,jos od najstarijih vremena,sve do dana danashnjeg,rat ceje stravu i uzhas svuda po svetu.
Zhiveti u vecitom strahu,jos je i gore od same smrti.Provesti mesece i godine,zatvoreni u nekom sklonistu,u nemogucnosti da provirimo napolje i jos jedanput udahnemo zracak svezeg vazduha,uzivamo u prirodi i njenim carima,nasmeshimo se,i okrenemo ledja strahu i brigama,strashna je stvar,i uglavnom se javlja kao jos jedna od posledica ratova..
Politika,proshirenje terotiroeije,ekonomski resursi,rasizam i nazionalizam.Sve su to uobicajeni razlozi zbog kojih se oni vode. Kakva god dobit da se izvuce iz njih,ona ne moze biti vredna masivnog unistenja,i stradanja drugih drzava i njenih stanovnika.Svaki poginuli covek predstavlja veliki gubitak za covecanstvo.
Cak i sada,dok ovo pise,negde u svetu vodi se jos jedan oruzani sukob,jos jedanput,maca nevine dece i odraslih prozivljava uzhas i razaranje koji nanosi RAT....
Ana Frank,deca iz "Krvave bajke" samo su jos jedne,za one koji iza rata stoje,beznachajne,zrtve ovog razarajuceg,djavolskog talasa koji ne mari za posledice,niti oseca trunku sazaljenja prema onome sto prouzrokuje,vec juri poput tajfuna i rushi sve sto mu se nadje na putu.
Ja ratove vidim,kao jedno veliko samounishtenje. Svaki rat jeste,sa moje tacke gledista,samo jos jedan ogroman korak ka propasti chovechanstva.
Ljubav,cloga i ujedinjenje nacija i raca,jeste pravi put kad nashem spasenju,pravi put ka ochuvanju ljudske vrste. Stavimo zajetno,tacku na tu beskrajnu krvavu bajku.Zaustavimo pogibiju i spasimo neduzne,sacuvajmo sve Ane Frank ovoga sveta.. Zajedno to mozemo!

Moje novo drustvo

Dosao je i taj dan,nova skolska godina,novi profesori,nova skola,a sto je najbitnije i novo drustvo. Nije mi bilo sve jedno u ponedeljak 3.septembra kada sam se sa sveskom i olovkom u ruci uputio ka svojoj novoj skoli. Iz prica sam saznao da je skola manje vise dobra,profesori korektni,ali ono sto nisam znao je novo drustvo. Hodao sam polako ka zgradi skole,u prvi mah nisam osetio kada je moje srce pocelo brze da pumpa krv,ali u usima sam cuo ravnomerne odjeke lupanja. Osetio sam na ramenu neciju ruku.Trebao mi je samo trenutak da se vratim u sadasnjost i da shvatim da ispred mene stoji jedan moj stari poznanik iz osnovne skole. Nismo se bas nesto puno druzili,nase drugarstvo je bilo samo uzajamno pozdravljanje na hodniku kada se sretnemo. Nismo se bas nesto dobro podnosili ali sada mi je bilo drago da ga vidim. Bar jednu osobu poznajem. Bilo mi je malo lakse.
Obojica smo usli u ucionicu (pa broj odeljenja npr. prvog osam). Odmah sam zapazio grupicu slatkih i simpaticnih devojaka, ali nasuprot njima stajali su neki tipovi. Pomislio sam da necu moci da se sprijateljim sa njima,da me nece dobro primiti,da se mnogo razlikujemo ali sva ta pitanja i desavanja u glavi prekinuo je jedan od njih.Prisao mi je, pruzio ruku i jasno rekao svoje ime,zove se (e sad lupis neko ime od ortaka),stegao sam njegovu ruku. Secam se kroz maglu da sam rekao svoje ime...Ostala imena nisam uspeo da popamtim. Sve je bilo tako brzo.Suvise brzo za mene u tom trenutku.
Na prvom casu sam sedeo sa (ime nekog ortaka),ali sam ubrzo shvatio da imamo neke zajednicke teme naprimer kao sto su kola,devojke i formula 1. Neverovatno je kako iz cele price nista nije krenulo naopako, nisam imao probleme prvog dana ali ni kasnije. Kada bi mi neko sada rekao da ce sve ispasti dobro kao sto je i ispalo,samo bih se nasmejao i rekao nma sanse.Ali desilo se. Svoj prvi dan,svoj prvi kontakt sa postorijom punom novih,nepoznatih ljudi pamticu po osmehu koji sam imao kada sam se vracao kuci i kasnije kroz pricu o svom prvom danu u novoj skoli i novom drustvu.

Otkad su dani započeli, ništa nije trajno

Vreme teče još od, kako naučnici tvrde, eksplozije Veliki prasak. Tada je stvoren svemir koji traje do današnjeg dana. Čak ni za njega, ogromno utočište svih nebeskih tela, zna se da neće zauvek postojati. A ako univerzum nije trajan, to ne može biti ni neki njegov deo kao što je Zemlja, utočište nas ljudi.
Kako je Zemlji određen sudnji čas, tako je određen i svim živim bićima na njoj. Još od pamtiveka, ljudi su čeznuli da ga unište, što se može primetiti i u Epu o Gilgamešu, najstarijem pronađenom književnom delu. Naravno, u tome nisu uspeli, a verujem da im to ni u budućnosti neće poći za rukom.
Neki veoma mudar čovek, mudriji od ljudi koji tragaju za večnim životom i pokušavaju da eskiviraju smrt, zapitao se:"Ne liče li jedno drugom novorođeno dete i smrt?", sugerišući na pozitivan odgovor (citat preuzet iz Epo o Gilgamešu, prim. aut.). Kao što su gluvi za mudračeve reči, tako su i slepi za smrt koja je svuda oko njih, sa kojom će se i oni jednog dana susresti. Ne vide muvu kako umire u paukovoj mreži i maslačak koji na livadi vene. Ne mare za mrava kojeg su zgazili žureći na posao niti za pojedeno jaje, već brinu samo za sebe. Ali smrt ne haje ni za koga. Okrutna je poput đavola u koga veruju hrišćani, nikoga ne štedi i pobeđuje koga god hoće.
Pitam se zašto ljudi pokušavaju da biju unapred izgubljenu bitku. Umesto toga, mogu uživati u čarima života i primati darove koje im pruža. Ali moraju biti svesni da će jednog dana i oni nestati.

Pred jednim umetnickim delom

Ustala sam rano da ukradem suncano jutro letu,kojem se blizi kraj.Nebo je bilo vedro bez ijednog oblačka,sunce se probijalo kroz ogromne krošnje.Koračala sam krivudavom stazom osluškujući cvrkut ptica.Ništa drugo sem tog nestašnog hora nije remetilo moje misli koje su neumorno lutale prošlošću.
Osećala sam kako sa izuzetnom lakoćom osvajam breg.Iza krivine sam ugledala crkvu svetog Teodora kako blješti okupanim jutarnjim suncem.Pozelela sam da zakoračim s one strane gvozdene ograde I u miru se predam molitvi.Ali vrata su bila zaključana.Razočarano sam se okrenula razmišljajući kuda dalje,kad spazih ljupku kućicu blizu crkve.Neodoljivo je podsećala na pribivaliste junaka iz bajke.Mozda na onu u koju je svratio pinokio,gde ga je lutka ucila lepim manirima.
Onda ugledah taj stočić koji mi je privukao pažnju.Bio je mali,okrugao od betona,na jednoj nozi.I ne bi bio nista posebno dam u duh nije udahnuo slikar Bora Subić..Stajala sam ispred kuće I netremice ga posmatrala.Vlasnik me je primetio I posao mi u susret.I on je ranoranilac poput mene sto se ne bi moglo reci za stanovnike ostalih kuca.Ljubazno me je pozvao da pogledam njegovu izlozbu.Sve slike su mozaici.Portret Nikole Tesle,Mona Lize,novi grb grada Vrsca I druge.Cika Bora mi je osvakoj posebno kao objasnjenje sta predstavlja,kad je I kako nastala.
Ali najlepsi utisak na mene je ostavio onaj njegov ljupki stocic.Pravi stocic na pravom mestu.Tezak pedesetak kilograma,stajao je pred kucom prkoseci Kosavi.Ona se dobro namucila ne bili ga oduvala,ali uzalud.Ma koliko se trudila nije ga pomerila ni milimetar.Njegova okrugla ploča kao I nogica bile su oblozene raznim kamencicima u boji.Svaki od njih cika Bora je farbao tako sto je mesao krec,ulje I boje.Stvarao je mozaik.Ta mesavina odolevala je I kisi I snegu.
Zato je malecki sto stajao godinama ne menjajuci izgled.Ako mi ne verujete uverite se sami.Kada sam krenula cika Bora mi je poklonio ruzu iz svoje baste I par sarenih kamencica.Osecala sam se kao Alisa u zemlji cuda jer me je stocic podsetio na onaj iz pomenute bajke.Samo sto nije stakleni.A umesto kolacica na kome pise “pojedi me” na njemu su stajale dve kafe kojom me je slikar posluzio.Dok sam pila I caskala sa umetnikom razmisljala sam o njegovom delu.I zakljucila da je uspeo da stvari magicni predmet kojim se ulazi u bajku.Stocic je toliko mocan,da verujem da cu sledeceg puta kraj njega zateci Alisu,Sesirdziju I Belog zeca kako sa cika Borom piju caj.

STRAH

Hajde,reci mi čega se plašiš...Ne,ne želim da te povredim,samo me zanima koji su tvoji najveći strahovi.Zbog čega me to zanima?Pa,želim da vidim da li je tvoj strah isti kao kod svih ostalih,ili se bar malo razlikuješ od drugih...Naravno,za uzvrat ćeš i ti spoznati moj najveći strah.Serviraću ti ga kao na tacni.Eto,zamisli da smo u restoranu.Tvoj strah biće specijalitet kuće,a ja ću biti tvoj počasni gost.Dakle,postoji više strahova...Oh,pa to je super,zasitiću se jednom za svagda!Šta imamo danas na meniju?Paukovi...?Mrak...?Visina...?Dragi moj,shvataš li da ja umirem od gladi?Ne,naravno da se nisam zasitila!Pa,pošto sam još uvek gladna,moraću da se zasitim svojim strahom.Slušaj me pažljivo...
Svake noći plašim se da idem na spavanje...Ne zato što me ispod kreveta čeka neko,ili zato što će me mrak pojesti,već zbog sna.Plašim se da zaspim,da opet sanjam ono što me muči i što me izjeda iz dana u dan.Sanjam...sanjam sebe kako sedim u uglu mračne sobe.To nije moja soba,niti je to ova prostorija,to je sam pakao!Sedim sama,zgrčena i bespomoćna,dok se u meni smenjuju osećanje tuge,bola,sreće i razočarenja.Jedno vreme vidim sebe kako očajnički plačem,a kasnije vrištim od smeha.Zidovi su oblepljeni slikama mojih prijatelja...Kada dotaknem bilo koju sliku,iz nje poteče krv,i čujem srceparajući vrisak,koji me tera da poludim!Želim da ta galama prestane,ali protiv svoje volje kružim po sobi,prelazeći rukama preko slika,i gledajući kako slike nestaju u reci krvi.Ubrzo shvatam da se davim u toj reci,i da mi niko ne može pomoći.
Kada se probudim,znoj obliva celo moje telo,a mišići na telu se grče i opominju da mi se strah uvukao pod kosti.Štipam se po telu,želeći da oteram taj strah,a nisam ni svesna da je upravo otišao-sa onim snom...Molim Boga da usliši moje molitve,i da više nikada ne sanjam takve stvari!Međutim,shvatila sam da taj san ima neko značenje...Kada bi mi kroz glavu prošle sve one slike,i kada bih se setila da posle svakog sna na onom zidu ima sve manje slika,došla bih do neverovatnog zaključka...U snu sam sama,zar ne?Na zidu ima sve manje slika,zar ne?Na slikama su moji prijatelji!Shvataš li?Taj san...nije on moj najveći strah...Tačno je da se plašim krvi,mračne prostorije,čak se plašim i same sebe!Međutim,te stvari me ne mogu zaplašiti kao što me plaši činjenica da...da polako gubim sve prijatelje...Da li sada razumeš?Svaka slika,svaka kapljica krvi označava po jednu osobu u mom životu.Prva slika koja je iščezla sa onog zida je Lenina.Znaš li šta se desilo sa njom?Jednog dana je spakovala kofere,bez ikakve najave i objašnjenja,i zauvek otišla u Australiju,na drugi kraj sveta...Znaš li šta se desilo sa Suzan,Niki i Meri?Pre mesec dana poginule su u saobraćajnoj nesreći!Ah,tako se plašim!Kako da sprečim gubitak mojih prijatelja?Kako da vratim sve one slike koje su otišle u nepovrat?Znam da vreme ne mogu vratiti unazad,ali mora postojati način da se stvari promene.Mora da postoji neki način...
Ti drhtiš...Za trenutak si zaboravio sve paukove na ovom svetu,i na sve visoke građevine,zar ne?Naravno da si zaboravio...Shvataš li sada da je veći strah upustiti se u jedan moj san,nego pustiti leglo paukova da gmižu pa tvom telu?Priznaćeš,ni za šta na svetu ne bi poželeo da se nalaziš u mojoj koži.San u kome živim je zastrašujući,pun strepnje i neizvesnosti,ali java je još gora.Očekivati svaki dan poziv smrti,gledajući kako najbolji prijatelji odlaze,jedan po jedan,u beznađe,užasna je stvar.Pa,današnji obrok bio je veoma obilan,mora se priznati...Ako u skorije vreme ne vidiš svog omiljenog gosta na vratima restorana,znaćeš šta se desilo.Igra je završena.

Људи говоре: тачке гледишта

Људи говоре. Говоре просто, безначајно...
Ни путопис, ни роман, ни есеј, ни кратка новела, ни интервју. Ово дело представља фузију свега. Настаје у периоду између два рата и као такво исказује посебан однос према претходном и према предстојећем рату. Авангарда на делу. Долази до дефабуларизације, деперсонализације ''романа''. Важан је језик, важна је форма. Језик различит од Дучићевог и Ракићевог. Форма супротна од Скерлићеве идеје да дело мора да буде цело лепо.
Моћ говора је непроцењива, моћ да човек искаже оно шта осећа, жели.
Можда ово дело настаје приликом Расткових путовања, али то путовање нема везе са туризмом. Битна је спознаја страног човека. Наратор преузима улогу главног актера. Субјекат који је несталан и чије се тачке гледишта стално мењају. Субјекат који контролише судбине других, али опет је тако несигуран ''господар ничега''. Жели да створи нешто ново, савремено, непоновљиво, јединствено. Пореди писца са пчелама. Важна су познанства. Кратки дијалози су све што је потребно да би сазнали довољно о другим људима. У овом делу има елемената експресионизма, импресионизма, надреализма, лирских момената (највише на крају овог дела).
Док лежи у трави и посматра природу ослобођену човековог присуства схвата бесмисао живота, пролазност, празнину. Сам, изолован од других, дистанциран, једино тако може да уочи оно што пре није могао. Ноћ је та која му омогућава бољу перцепцију. А онда муња која осветљава стварност. Муња као претходница крика. Страховитог, усамљеног, оштрог, челичног, љубичастог, мириса на сумпор крика. Крик као гротескна тачка дела. Крик који представља везу између живота и смрти. Крик који га чини будним за своју стварност. Онај звук који долази из крви, бола, цепања и распадања тела. Страховити звук који означава или смрт или рођење. Овде можемо повући паралелу са песмом ''Тајне рођења'' која такође испољава елементе мистерије рађања.
Рођење детета подстакло га је на размишљање о сврси живота. Чему живот ако је смрт неизбежна? Зашто бити сведок овог бесмисла? Али опет проналази да је важно не понављати се. Бити јединствен. Сматра да је могућност за поновни почетак непотребан и бесмислен.
Ово дело које настаје спонтано, непланирано као такво је веома оригинално. Рстко оставља свој лични печат. Све оно апсурдно и безначајно добија своје значење. Обичне речи, дијалози, природа, све што нас окружује. Оно што занемарујемо, заборављамо то уствари представља суштину, срж живота. То је оно што је важно. Што је непролазно. Биће увек тако...

Tragična sudbina Hasanaginice i Antigone-paralela

S nastankom patrijarhalnog drustva,primarni zadatak zene bio je odgajanje i vaspitanje djece. Za sve ostale poslove,ukljucujuci i izdrzavanje porodice bio je zaduzen muskarac.Ovo je vrijeme kada je zena bila prikovana za kucu i kada joj je jedini cilj bio-dobra buducnost svoje djece.
U patrijarhatu, zene nisu imale slobodu misljenja i govora.Upravo zbog toga,rijetko su govorile,a i te izrecene rijeci bi se smatrale laznim.Smatrane su nesposobnim da se brinu o sebi a kamoli da ucestvuju u bitnim pitanjima vezane za drustvo u kojem su boravile. Jednostavno na toj drustvenoj ljestvici muskarac je bio na vrhu a zena uvijek ispod njega. Jedina uloga u drustvu bila je:"pokoravati se muskarcu,slusati njegove naredbe i ici iza njega".O ovom vremenu kada je "na vlasti" bio patrijarhat,znamo nesto vise zbog jedne zene i djevojke cije smo sudbine saznali iz knjizevnih dijela.Rijec je o Hasanaginici i Antigoni. Dvije zenske osobe koje je zadesila tragicna sudbina a izvoriste te tragedije bili su upravo strogi obicaji patrijarhalnog drustva-Da bi utvrdili razlike,tj slicnosti izmedju dva zenska zivota,dvije patnje i dvije zenske sudbine moramo opisati pa makar i ukratko sto se sve to desilo i zbog cega su izvukle tragican kraj. Hasanaginica,zena Hasan-age nije imala mogucnosti da iskaze svoju ljubav i osjecanja prema muzu.Nije smjela pokazati da i nju bole "njegove ljute rane",da misli i brine o njemu i da mu zeli doci u posjetu,i time dokazati da ga voli.Ali,kako?To je bilo nemoguce.Iskazati najiskrenija osjecanja prema svome muzu,posjetiti ga u satoru,za patrijahalno drustvo je sramota,****st.
Upravo sada slijedi glavna osobina,razlika izmedju Hasanaginice i Antigone.Hrabrost! Hasanaginica nije imala hrabrosti da prekrsi pravila drustva.Osjecala je strah koji joj nije dozvoljavao da zanemari sve te norme i da pokaze muzu da joj je on i njihova ljubav iznad svega.I zbog tog straha,zbog nedostatka hrabrosti,Hasanaginica biva odbacena od svog muza, odvojena od djece...Slicnost sa Antigonom je motiv zbog kojeg obije padaju u dublji vir. Ljubav!Antigona je isto zivjela pod pravilima drustvenog zivota ali ih je pregazila i nadmasila svojom ljubavlju prema bratu.Zapovjest kralja je glasila:"Ne smije se sahraniti neprijatelj drzave",ali taj neprijatelj je bio Antigonin brat.Sestrina ljubav je potisnula taj zakon.Njena hrabrost je izasla na vidjelu.Mlada,hrabra djevojka svjesna svojih posljedica i rizika toga sto radi,uporno slusa svoje srce,prati put sestrinske ljubavi i krsi zapovjest kralja Kreonta.Znala je da joj slijedi najgora kazna-smrt,ali ipak je ispostovala svog mrtvog brata.
SLicnosti izmedju ove dvije zene je velika.Motiv ljubavi,vezanost za porodicu,period patrijahalnog drustva...ALi razlika je jos veca.Antigona ima hrabrosti,bori se protiv svih, upornost i ljubav je dovode do tragicnog kraja,ali bar ostvaruje svoj cilj dok Hasanaginica pracena strahom odustaje cak prije nego dobije zelju i da pokusa,predaje se,stavlja norme drustva na prvom mjestu a ljubav ostaje samo u njoj,potisnuta i neiskazana.

Franc Kafka – Proces

Govoriti o Procesu je nemoguće, a pritom ne pomenuti Kafkinu kompleksnu ličnost,kao glavnu osovinu njegovog stvaralaštva. Pokušaću da njegovo djelo pojednostavim i razložim na pojedinosti koje ce ga učiniti shvatljivijim,koliko je to,naravno,moguće. Mislim da se djelo suštinski ne može poznavati ako se prethodno ne upoznamo sa nekim segmentima iz života pisca. Kafkina ličnost je veoma komplikovana i kontraverzna. Često se njegova osjećanja sudaraju i stvaraju emocionalni haos,koji se da naslutiti u njegovim djelima. Još od djetinjstva Kafka je bio ćutljivo i introvertno dijete,što saznajem čitajući njegovu biografiju. Od samog početka nije pripadao svijetu u kojem je živio,tačnije , svijetu u kojem je postojao. Kafka je živio samo u očima svog oca. Očeva ruka je birala njegov životni put po sopstvenom nahođenju. Tako,Franc završava pravni fakultet radi kao činovnik, po želji njegovog oca, dok je istovremeno zapostavljao želju da bude pisac. Ta želja se gušila u njemu, ujedno ga pritiskajući sopstvenom težinom. Izgubljen u tuđim riječima,Kafka se povlači u sebe. Ostaje dio svijeta samo formalno,u granicama koje su njegovog oca činile zadovoljnim. Bez imalo samopouzdanja piše knjige koje,većinom, za života nisu objavljivane. Njegova različitost se nije mogla sakriti,koliko god se to njemu činilo potrebnim. Plašeći se da napravi samovoljan korak na sopstvenom putu,Kafka degresivno živi u unutrašnjoj paranoji. Prijatelja gotovo da nije imao,sem izuzetka Maksa Broda ,koji nije ispunio njegovu poslednju želju posthumno objavivši njegova djela. Čitajući Kafkine knjige upadam u jedan mracan i konfuzan svijet, gdje se dvije kontraverznosti sklapaju savršenu harmoniju. Otkrivam svijet koji je postojao samo unutar Kafke ; jedini svijet gdje je pisac uistinu pripadao. Većinu svog života Franc je proveo po sanatorijumima,gdje je i umro. Poznate su njegove poslenje riječi koje svjedoče da se nisam zagubio u haosu Kafkine ličnosti. Pisac je htio pobjeći iz svijeta kome nije pripradao,ali prosto nije imao hrabrosti. Često vidi cilj,ali nikad ne ide do kraja,već se nemoćan zaustavlja na prvoj prepreci. To je,po meni , njegova najupečatljivija osobina. “Ubijte me, ili ste ubica” su rijeci kojima pisac bukvalno preklinje da okončaju njegovo konfuzno postojanje i time prekinu njegove unutrašnje strahove i frustracije. Kafkinu ličnost sam ispitivao smišljeno,zalazeći duboko,jer mislim da je neophodna da bi Proces imao puno značenje. Naime, u Procesu pisac govori o svijetu u kojem je samo dio slagalice. Svijetu koji funkcioniše van njega. Živi nemoćan da se izbori za sebe. Ostaje mu samo da se pomiri sa onim dijelom ljudske sudbine na koji nikako ne može uticati. U knjizi Kafka je uzeo obličje glavnog junaka, Jozefa K. On je svo vrijeme svjestan kružne putanje uzaludnosti po kojoj se kreće. On hoda naprijed,ali ipak zna šta ga čeka na kraju. Njegov proces se odvija van njega,van njegove moći. On korača u susret dželatu nadmeno i gordo,prkoseći totalitarnom sistemu birokratskog društva i sudstva,koje će ,na kraju,izvoljevati još jednu pobjedu nad bijednim ljudskim životom. Kafkin proces je nepromjenjiva sudbina jučerašnjeg,današnjeg i sjutrašnjeg čovjeka. Živimo u svijetu, a van njega. Krećemo se po već iscrtanim putanjama. Svako od nas ima svoj krug uzaludnosti iz kojeg ne može izaći. Kafka je smrću Jozefa K. dozivio poraz,a ujedno i odnio pobjedu nad birokratskim društvom tog vremena. K. je ostao kao dokaz koji prevazilazi sve granice zabranjenog. Iako već odavno mrtav,on živi, van vremena i van svih pravila. Čist,a najvažnije – slobodan .
Kafku su kritičari pokušali objasniti na najrazličitije načine. Njihova mišljenja se negdje sklapaju u jedno, a sa druge strane široko mimoilaze. Ja kažem da je ovaj pisac najbolje objasnio svoje djelo kroz sopstvenu pripovjetku koja se zove “Mala basna” i koju sad prilažem kao corpus delicti.
- “Ah” reče miš,”svijet se svakog dana sve više sužava. Isprva je bio tako širok da me je bilo strah,trčao sam i trčao i osjetio sam sreću kad sam konačno,desno i lijevo, u daljini vidio zidove,ali ti dugački zidovi toliko brzo hitaju jedan ka drugome da se ja nalazim već u poslednjoj sobi, a ondje , u kutu, čeka klopka u koju ću utrčati.”
-“Trebaš samo promijeniti pravac trčanja.” Reče mačka i pojede ga.
Kafka je svjesno trčao u svoju klopku... Da li će ova knjiga učiniti da ljudi promijene pravac trčanja ? Ne.

O VREMENU, REALNOM I NEREALNOM U ROMANU PROLJEĆA IVANA GALEBA

Desničin je stil vrlo precizаn, nа svoj nаčin objektivаn, vrlo uverljiv i pre svegа originаlаn. Ipаk, književni postupci korišćeni u oblikovаnju pričа u ovom romаnu svojom izrаžаjnošću mogu čitаteljа podsetiti nа ekspresionizаm. Pа ipаk, jednа od vаžnih osobinа Desničinog stilа jeste i nekа mirnoćа u pripovedаnju i izlаgаnju, kojа je povremeno i u suprotnosti sа uznemirujućom prirodom onogа o čemu se u romаnu govori.
Gde trebа stаviti grаnicu između reаlnog i nereаlnog? Dа li je tа grаnicа strogo određenа ili se onа pomerа u odnosu nа vreme npr? Obа pitаnjа zаuzimаju neverovаtno vаžno mesto u аnаlizi ovogа romаnа. Desničino delo podstiče čitаocа nа promišljаnjа, а teoretičаre i kritičаre nа nov pristup u tumаčenju ovogа delа, koje je u trenutku pojаvljivаnjа predstаvljаlo prаvo osveženje prаvo osveženje nа regionаlnoj književnoj sceni. Bez obzirа nа prividnu infаntilnost u opisivаnju periodа detinjstvа, u epizodi sа Bućkom аutor prikаzuje moć irаcionаlnogа, koje tаko često uzimа odrednicu mrаčnogа i fаtаlnogа. Ipаk, Desnicа prvenstveno ističe fаktičnu moć koju irаcionаlno poseduje... Sаdа kаdа smo bespovrаtno prihvаtili ovаj dokаz, sledeći udаrаc nа sliku strogo uređenog reаlnog svetа zаdаće Desnicа time što će uprаvo grаnicu između dvа svetа učiniti nedovoljno jаsnom, а što se iščitаvа u priči o smrti i sunčаnom dаnu. Sаdа se tu otvаrа još jedno izrаzito bitno pitаnje, а to je pitаnje vremenа. Koliko gа god držаli zа pouzdаno i reаlno, već i vrlo površnim promišljаnjem to možemo dovesti u pitаnje. Zаnimljivo je koliko je sаmo vreme nesigurno sа svojim mestom u reаlnosti, jer sve što je bilo više nije reаlno i ovde. Čovek je sigurаn sаmo u prethodne dogаđаje, dok ono što živi uprаvo u ovom nаjkrаćem mogućem trenutku postаje osvešćeno tek kаdа postаne prošlost. U isto vreme, budušnost tek trebа dа postаne. Ipаk, ne dаjte dа vаs ovаkve stvаri nаvedu nа pesimizаm, evo vаm zа to podsticаj reаlnosti vrlo poštovаnog Ničeа koji kаže sledeće Štа znаči pesimističnа umetnost? Nije li to kontrаdikcijа? Dа... Nemа pesimistične umetnosti... Umetnost potvrđuje. Desnicu ne trebа promаtrаti kаo tvorcа nekog depresivnog umetnikа nа sаmrti, pre gа trebа doživeti kаo tvorcа psihički superiornog junаkа koji zаhvаljujući spoznаji (opštoj, аli i spoznаji svih strаnа vlаstite ličnosti) prevаzilаzi grаnice reаlnog i vremenа. Zаprаvo, on čini još i više stvorivši novi svet uređen po njegovim prаvilimа i onog koji će gа osloboditi.
Anаlize, (kаo i pisаnje), nikаdа ne mogu biti gotovi, аli ne zbog nedovršenosti nаpisаnog već zаto što se аnаlize mogu konstаntno nаstаvljаti, а rezultаti su novа pitаnjа. Svаko pitаnje zаslužuje promišljаnje i poglаvlje, а grаnice togа mogu biti sаmo grаnice nаšegа umа.

Problematika društva - nekad i sad

Milovan Glišić, pisac u doba relizma- književnog pravca 19. veka, stvara delo Glava šećera. Realizam je pravac koji se osvrće na bitne probleme društva i pojedinca uronjenog u društvo. Teži se moralnijem preoblikovanju društva ukazujući na mane, nedostatke društva.
Glavna tema Glave šećera je pohlepa Kapetana, iskorištavanje neukih, naivnih seljaka koji nemaju moć, a do pravde ne mogu doći jer Kapetan predstavlja vlast. Problemi tadašnjeg vremena slični su današnjim, samo mnogo manji. Uloga Kapetana u sadašnjosti nije se promenila. On i dalje predstavlja vlast koja mu danas omogućuje raspolaganje većom „glavom šećera". Posledica takvog oblika vlasti je loše stanje u svetu koje obeležava veliki broj socijalno ugroženih ljudi, nezadovoljstvo naroda, glad i još prisutna nepismenost u nekim delovima sveta. Svet se brzo razvio i svuda se odvija surova borba za preživljavanje. Većina teži ka položaju Kapetana ne uviđajući da time čine najveću grešku. Preziru Kapetana, a povode se za njim, postaju njegove marionete.
Poboljšanje stanja izgleda neostvarivo. Ljudi su zaboravili prave vrednosti, a time izgubili titulu čoveka. Oni su vrsta bez svesti, morala i zajedništva. Probudite se! Stanje se neće samo od sebe poboljšati!

Laza Lazarević, Sve će to narod pozlatiti Pojedinac u modernom društvu

Ovom pripovijetkom pisac nas uvodi u svijet junaka bliskih običnom čovjeku, ukazujući tako na problem samih temelja društva.
U priču nas Lazarević uvodi prikazujući iščekivanje broda od strane dvojice likova. Starca, naizgled uvjerenog u dolazak sina, koji svaku svoju sumnju u drugačiji ishod odbacuje hvatajući se za svaku slamku spasa koja mu je pri ruci. Drugi lik, mladi kapetan, sa strepnjom iščekuje ženu i dijete. On stoji u potpunoj opoziciji starcu. Šuteći skriva sve svoje sumnje, gaji nadu te se suočava sa svakim mogućim ishodom. Obojicu ih povezuje strepnja i strah, ono što ljude u stvari čini najranjivijima i tjera ih da odaberu bilo koji način bježanja od realnosti ne bi li zaštitili svoju psihu od surovosti koju ona donosi.
Napokon, nakon što su stigli putnici, s njima dolazi i realnost koje su se pribojavali. Mladi kapetan dočekao je ženu, a starac sina. No ne onakvog kakav je bio. Mladić je kao vojnik u ratu izgubio nogu i ruku te ga otac vidjevši takvog ne prepoznaje. Ocu i sinu tako od prijašnjeg života ostaje samo razočaranje ,tjeskoba i bezizlaznost. Ne mogavši prihvatiti istinu, koja je ujedno i njegov najveći poraz, te nepovratno stanje stvari, otac novi izlaz pokušava naći oslanjajući se na pomoć okupljenog naroda. Primajući pomoć, sitnice, od ljudi, mladić odjednom pogleda u nebo shvata da mu to u stvari neće pomoći. Njegova je situacija i dalje bezizlazna, a on je osuđen na život pun besmisla jer je ostao potpuno sam, odbačen od okoline koja ga je upravo i osudila na stanje u kojem je. Svi njegovi snovi bili su najednom uništeni kad je shvatio da se borio ni za što. Riječi njegova oca : " Sve će to narod pozlatiti, „ i : " Sve će to Bog pozlatiti , „ postaju samo floskule koje će služiti kao utjeha i nada očajnika te beskoristan epitet koji će ga obilježiti do kraja života i davati mu do znanja koliko je u stvari nemoćan i nevažan kao pojedinac pred bilo čime.
Osnovna misao koja se proteže kroz djelo je prepuštenost pojedinca samome sebi bez obzira na stanje s kojim je on primoran nositi se. Ono čime svatko može doprinijeti razumijevanju tog problema je njegovo uočavanje i trajna svijest o postojanju problema iz koje bi trebala da proizađe potreba za njegovim rješavanjem.

“Svjet je pun zamki kada si bez oslonca” Mesa Selimovic

Svojim dolaskom na svet, covek upada u jednu veliku zamku, zamku koja se zove zivot, a koja se ogleda u mnogim nevoljama i preprekama na koje covek tokom svog zivota nailazi.
Vecina ljudi na ovom svetu savladava prepreke na koje nailazi, a to uspeva samostalno ili uz pomoc prijatelja ili nekog drugog u kome pronalazi oslonac. Nazalost, postoje i oni koji ne uspeju da prebrode nevolje vec zauvek ostaju zarobljeni u njenim kandzama. Jedno od najvecih zala danasnjice jeste droga. Mnogo ljudi je sa njom imalo problema, neki su je prevazisli a neki ne.
Mladic od dvadeset dve-tri godine upao je u svet droge zahvaljujuci svojim (ne)prijateljima. Bio je to dobar covek, ali i previse dobar da bi odoleo nagovaranjima svojih drugova. Na kraju je popustio i usao u beli svet sa potpuno progresnom predstavom. Zanemario je posao, roditelje, brata. Svakim danom su mu zivci bili seve slabiji. Me|utim , Bog se smilovao i poslao nju. Ona ce mu pomoci i pruziti mu samopouzdanje i potreban oslonac.
Jednog dana, vracajuci se kuci, mladic je presao ulicu ne gledajuci okolo. U trenutku kada je prelazio, sa desne strane je naisao automobil i udario ga. Automobil je stao a iz njega , sva zajepurena je izasla devojka koja je odmah pozvala pomoc. Naravno, odmah se tu skupilo mnogo znatizeljnih ljudi. Dvojica su joj pomogla da mladica ubaci u auto i odveze u bolnicu. Dok je vozila mladica ka bolnici, pred ocima joj je bio onaj strasni trenutak. Kada su mladica smestili u bolnicu, utvrdili su indentitet i pozvali njegovu porodicu, koja je odmah pristigla.Svi su se molili za njegov zivot. Posle nedelju dana oporavio se. Devojka mu je svakog dana dolazila u posetu i donosila voce i sokove. Polako su se sprijateljili. Kada je izasao iz bolnice, pozvao ju je u svoj stan. Tamo jeoj je ispricao za svoj problem sa drogom, a ona je resila da mu pomogne. Danima se borila da ga ubedi da ode na lecenje. Mnogo puta bi posle razgovora sa njim , nemocna da bilo sta uradi sedela u sobi i tiho plakala. Bol koju je osecala pojacavala je i njena ljubav koju je prema njemu svakim danom osecala sve vise i vise. Na kraju, posle toliko ube|ivanja, on je pristao. Ovo ube|ivanje je trajalo duze nego kada su ga (ne)prijatelji ube|ivali da im se pridruzi.
Prosle su tri godine. Prekjuce sam mladica i devojku video u parku, setaju dete. Bio sam srecan sto je u njemu prevagnula zelja za zivotom. Naravno, za sve to je najzasluznija bila devojka u kojoj je pronasao potreban oslonac za prevazilazenje prepreka. Pitao sam ga gde su mu (ne)prijatelji, a on je odgovorio: “ Nisu imali srece”. Bio je u pravu. Oni nisu nasli oslonac koji im je bio potreban, ali se za razliku od njega nisu ni trudili da ga nadju.
Sta reci posle ovakve price? Nista drugo osim toga da nijedan covek ne bi trebalo da kroz zivot ide sam. U svemu sto radi potrebno je da ima neki oslonac , jer bez tog oslonca, “Svjet je pun zamki” !

„СВЕ ЈЕ САМО СИМБОЛ ШТО ТИ ВИДИ ОКО”(В. ИЛИЋ)

Симбол, знак који се флуидно прелива преко свог основног значења. Као сјенку осјећамо,
видимо, чулно спознајемо и доживљавамо, али сваки пут другачије, изнова. И тада та спознаја,
пролазећи кроз вртлог наше неукротиве душе, долази на крај тунела, који бљеском одзвони у
нама. До бити, суштине, до почетка краја.
Цвијет, земља, небо, планета, универзум, све је само оруђе кроз које се гледа, кроз које је Артур
Рембо долазио до „водених суноврата”, „величанственог хаоса”, „вртлога и струја” да би дошао до
„азурних обала”. Јер: „Песник постаје видовит помоћу другог, огромног, смишљеног растројства
својих чула. Свим облицима љубави, патње, лудила он истражује сам себе.” (Из писма А. Рембоа
свом професору књижевности, 1871) Пјесник, као посредник, износи истине из себе, из свијета
само њему знаног. Он се бори против стерилног духа оних који имају само један циљ. Слобода,
неукротив прохтјев, као птица лети међу црним облацима у нади да ће доћи до Сунца, до оза-
рености. Албатрос који „малочас величанствен и прекрасан”, сад је „смешан и јадан”. Он, као
пјесник, са висине гледа на морнаре на палуби. Јер, висина је та која омогућава да докучи спознаје
које морнари „с глувљим мозгом него детета” не схватају. Али оно што је за дивљење, у свијету
људском, малограђанском као „мраз јалов”, спутава га, чини смијешним и издвојеним. Све је у
ствари само варљива пјесма која може да извуче нит тананих осјећања прекривајући тако, као
вео, наш израз лица, ту „чудну шминку”. Јер све што видимо и што наше људско око опази, само
је „шума симбола” исткана као огледало кроз које гледамо и осјећамо, као храм на чијем олтару
се налази сјај и суштина ствари: „Јер бог је помало све што зари.”

МОТИВАЦИЈА У ПРОЗИ ПЕТРА КОЧИЋА

Из дана у дан нам се дешава да доносимо закључке напречац, не сагледавајући све чињенице, не
трудећи се да допремо до оних о којима судимо и откријемо шта се то заправо крије иза наизглед
чврстих оклопа.
Читајући Кочићева дјела откривамо како је живот вјечити маскенбал са промјенљивим зва-
ницама, које својим маскама настоје да заштите себе од других или пак друге од себе. Тајанствени
лик проте буди нашу знатижељу и тјера нас да истражујемо мотиве његове параноичности. И
што више улазимо у тај лик, више препознајемо себе, толико пута изневјерене од других, некада
толико усамљене и доведене до суза. Јер, шта се може очекивати од човјека који је изгубио вје-
ру у све и свакога, који је толико пута био повријеђен да су његова осјећања отупила или су
усмјерена ка јединим правим човјековим пријатељима, животињама. Одакле нам онда право да
судимо када смо ми допринијели „страдању” других, њиховој пропасти. У касне ноћне сате, када
ми сањамо слатке снове, ти људи, као и наш прото, на својој кожи осјећају муке промашеног
живота ускраћеног за било који вид радости, забаве. Људи – судије, најокрутније занимање
које младе и лијепе људе као што је Мргуда, тјера да живе у сталном страху. Оно чувено: ,,Шта
ће људи рећи?’’, представља њену једину мисао. Завист ,,поштене’’ околине толико је боли, али
и истовремено побуђује њен пркос који није у стању да се носи са туђим „погледима”. Чему још
може да води потискивање осјећања, бјежање од оног што је у нама и што сваког часа може изаћи
на површину!
Борба против нас самих имаће још погубније посљедице, јер ми не треба да узимамо улоге веће
од оних које нам припадају.

Разројавање мисли у лепотама оствареног склада душе и тела у љубавној поезији Дучића и Ракића

Јован Дучић наш први европски песник велике културе, широког
образовања . Своју културу изграђивао је на наслеђу античке Грчке,
ренесансне Италије и модерне Француске. Њега засењују боје, заносе
звуци, заводе жене... По њему песма мора да постоји због лепоте, да
одушевљава складом звука и ритма, као и тајанственошћу песничког
света. У песнички пејзаж унео је тишину и обиље прозрачности,
сенки и светлости, увек загледан у оно што је иза видљивог.
У песми ‘’Залазак сунца’’ песник сањари о непознатој жени. На
почетку песме даје нам слику заласка сунца који постаје повод за
једну песничку сањарију усамљеника. Тренутак заласка сунца
дочаравају контрасне боје – слика бакарног неба које распаљено сија
и чија се боја прелива на реку, слика сунца које се нашло иза горе
са утиском да тамо избија пожар, слика воденог цвета заспалог над
таласом, а сликом воденичког точка који хукти, песник је остарио
већу пуноћу у опису природе. Песник замишљен, обузет страстима и
у самоћи иде даље, негде далеко, преко три мора где види смарагдне
горе, златно небо, вртове са фигурама две сфинге које стражаре на
улазу у вртове, пред којима се пружа океан. Ту је и јато голубова
и бокори мртвих доцветалих ружа који окружују непознату жену,
која је бледа и бледих усница, обдарена невероватном лепотом али је
замишљена, тужна, пуна чежње за њим тако далеким и непознатим.
Иако је то леп али далек и недостижан сан, песник жели да верује у
тај сан, јер сан је лепши од јаве, а сањарење је највећа лепота нашег
трајања. Милан Ракић је био врло учен, интелектуалан и музички
образован. Био је човек тишине и самоће, никада сувише речит и разметљив.
У ‘’Искреној песми’’ мешају се љубавна осећања, наглашена је сензуалност,
рефлексија о жени, о страстима и њиховој пролазности, о односу мушкарца
према жени. Она почиње обраћањем жени у тренутку када су осећања најјача,
када су пред величанством природе, у загрљају, потпуно сами само
мушкарац и жена. Од ње тражи да ћути, јер била каква реч може да помути
те силне осећаје. Мушкарац изговарајући речи љубави и нежности уствари
лаже, и жена слушајући речи нежности и ласкања, верује у личну срећу и
испуњење свог сна. Искрена песма казује да мушкарац воли само своју жудњу,
себе у тој жудњи
и речи, које су упућене њој, само су привидан израз љубави. Крај песме као да
казује чему речи и зашто изговарати речи у тренуцима заноса и страсти, зашто
кад и онако ништа неће рећи.

МОТИВ СМРТИ И СТРАХ ОД СМРТИ У ‘‘ЕНЦИКЛОПЕДИЈИ МРТВИХ’’

Немојте веровати у њега, јер он не постоји! Његова чуда нису чуда, то су само
илузије! Саопштава Симон чудотворац у овом делу. Објашњавају да ОН као такав
не постоји, да су многе душе страдале од стране оних који, слепо верују. Пећина,
вода која капље по стенама, стварајући туп заглушујући звук, тама и хладноћа,
самоћа и крај. Страх који ови елементи стварају језивији је од било чега што
људски ум може да замисли. Смртничка укоченост, тренуци када сте још увек
свесни себе, а опет већ мртви и непостојећи као особа, отац, мајка сестра, брат...
као неко ко је годинама живео и сваког јутра устајао сасвим свестан себе.
Загробни живот, каквим га приказује црква, наишло је на осуду у делу
‘‘Енциклопедија мртвих’’. Објашњено је да за нама остају наша дела, деца, али опет
то нисмо ми. На фотографијама, забележени смо у делићу тренутка, а већ следећег
нисмо ту. Сећају нас се као нешто што је било, волело и живело, али не као,
некога што јесте, тренутно или треба да буде. Симон Чудотворац, верујући у то да
је ‘‘он’’, Бог, само измишљотина, умире у делу да би доказао то што говори. У њему
не може да се наслути страх од смрти, али наравно, он мора постојати. Мотив
смрти се провлачи кроз све приче у делу, поткрепљујући га бедом, тугом,
опраштањем, болом и кајањем, јер се није све учинило. Тек када одемо, неко ће
се сетити и рећи: ‘Ех, само да сам.... док је живео’’ или живела. Најлепше речи, оне
из срца долазе : -Када највише боли и -Када је касно!
Кроз дело се провлачи доза самосвести оних који више нису међу нама, нејасно, а
ипак чврсто и лагано круже око нас. Бар , једном је свако од нас, на врату
осетило онај топли удар ветра. Наравно! Говоримо о оном са чиме природа нема
везе. Налет топлине и језе, када сте сигурни да сте сами у просторији, али
се ипак осврнете око себе, јер просто знате, да је ту још неко. Као ‘‘неуморни
спавачи’’ , бићемо укочени и мирни, када за то дође време. Осврнућемо се око
себе, бити сигурни да долазе по нас и гледаћемо светлост, а онда следећег трена,
око нас само тама и тишина испретлетане у утроби земље, далеко од погледа оних
који тек долазе за нама...
Веровати, значи живети. Док верујемо- живимо, а када престанемо да верујемо,
остаје нам надање. Кажу да нада умире последња...

НЕПРЕБОЛНА ЉУБАВ ЛАЗЕ КОСТИЋА

Лаза Костић је романтичар али по оном што је српској поезији донео, он је и зачетник српског
модерног песништва. Рођен у Ковиљу 1842. године. ‘’Santa Maria della salute’’ написана је 1909. године. Да
бисте ову песму доживели требало би да се подсетимо интимне драме кроз коју је Лаза Костић пролазио.
Лаза Костић је ову песму чувао у себи док није добила потпуни сјај. Основни мотиви су лепота
и љубав. На почетку песник тражи опроштај од мајке, тражи опрост од Госпе. Усхићен лепотом цркве он
жали за све речи које је изговорио против цркве. После овог долази до заокрета и писац почиње да исповеда
своју душу. Ленка је за њега као ‘‘златно воће’’, његова унутрашња милина. Изговара хвалоспеве за
њену лепоту, диви се њеној личности. Она је његово просветљење, његова вила. Ту се стварају проблеми,
јер су се његова старост и њена младост нашли у време кад једно искључује друго. Код песника се
ствара сукоб између разума и срца. Разум побеђује љубав и страст. Када је песник опевао своју љубавну
катаклизму, враћа се асоцијацијама на цркву и нешто свето. Он у том храму види свој храм успомена. Преко
храма се успоставља веза са Ленком. Његов сан се све више приближава јави. Постоје само она, само сан и
она у њему. Осећа да су све ближи и ближи. Његова љубав је космичка, небеска и пространа. Он се радује
рају и узвишеној љубав са Ленком.
Лаза Костић је песник слободног духа, широких схватања и мисаоности. Кроз своје песме
прожима страст, љубав, надахнуће. Уводи нас у фантазију у осећања зрелих људи. Због тога је и данас
актуелан и зато његове песме буде она најфинија осећања, зрелост, љубав која краси двоје заљубљених
и њихову везу.

Размишљања... и хтења

Ова тема није могла доћи у бољем тренутку. У последње време много размишљам
о животу, шта је значај, због чега живимо?
Као што почетак теме гласи: живот јесте несхватљиво чудо. Како и када ћемо да
продремо до највећих тајни живота, нико не зна. Да ли је то уопште могуће? Која је сврха
живљења када би све знали? По мом мишљењу ми смо створени и живимо
са неким задатком, па добро, не задатком, него сном и тежимо да испунимо тај
сан. Ттај сан називам Личном легендом ( П. Куељо „Алхемичар“). Верујем да многи
људи губе своју Личну легенду веома брзо. Сви ми сматрамо да је живот хладан и
бездушан, али верујем да нам Бог намерно поставља препреке и замке кроз
живот из два разлога: први је Лична легенда, а други разлог је да би ценили добро
живота. Да није добра, не би знали шта је зло. Да није зла, не би знали шта је
добро. Постоји и постојаће увек равнотежа. Запитао би се неко: зашто морам бити
добар и поштен током целог шивота када ћу на крају да умрем? Због чега? Тбог кога?
а се исто тако питам! Али када сам видео део живота као што су љубав,
родитељство, другарство, Лична легенда...?
Мислим да људи некад превише озбиљно схвате живот, а некад превише олако.
Када би сви мало сели, запитали се о животу, можда би тад било другачије...
Добро ће увек владати, а зла ће увек бити. Ми смо само тачкица на радару, мрав
у мравињаку, зрно песка у пустињи...али, да није тачкице, не би било радара, да
није мрава не би постојао мравиљак, да није зрна песка, не би постојала пустиња.
Сви смо заначајни овом свету, и када би схватили, ценили бисмо живот више.
Људи су сви исти, али на другачији начин размишљају, другачије гледају на свет и
наравно другачије изграђују своју индивидуалност.

Свашта умем, стварно умем, само себе не разумем

Сви смо ми доспели у овоземаљску башту, која се зове живот. Стазе којима ходамо су
различите, преплићу се и разилазе, ми течемо као време, радујемо се, смејемо, патимо,
болујемо и најважније... Волимо.
Тако сам ја заволела...брзо, непромишљено, тотално блесаво... Заволела сам тако лако,
а тако сам тешко знала то да покажем... Можда је то моја највећа мана, а можда и
највећа врлина...можда, управо због тога ћу успети да сачувам срце у једном комаду,
што ретко коме полази за руком у овом свету пуном лажи, превара и неискрених љубави.
Човек без љубави је само ствар. Данас је све лепршаво и лепо, и ми ушушкани у својој
љубави сијамо од задовољства, а сутра... шок... Угледамо ону страну стварности, ону
страну живота коју јуче нисмо познавали. Сви лепи тренутци испаре, а у нама остаје само
осећај горчине, усамљености и необјашњиве туге. Да ли је онда наше срце вредно да га
жртвујемо, због неких лепих смеђих очију? Очију, које су ту уз нас, бодре нас, прате кроз
живот, и онда одједном нестану као да никада нису ни постојале, а наше срце остане само и
напуштено. Очигледно да јесте. Данас се срца поклањају тако непромишљено
и брзо, да је готово немогуће сачувати их. Да ли су људи полудели или не схватају да
је срце највредније што поседују? Можда су људи ипак у праву... Можда срце ипак треба
ставити на коцку и чекати да наиђе срце, које ће куцати у истом ритму. Можда је ипак та
неизвесност оно што у ствари чини љубав. А када би све било очигледно и лако, љубав не
би била то што је сада.
Путеви љубави су веома чудни и саткани су од безброј тренутака. Сваки је посебан и
непоновљив. Никада се један проживљени тренутак неће поновити и зато треба волети
и бити вољен у сваком тренутку, током овог кратког и несавршеног живота. Прво бих
требало да научим себе...

Господ је светлост живота мога

Господе, свеобухватна хармонијо, вечна доброто и правдо, послушај моју молитву. Царе небески, који си
људима дао сва добра света, који си људе створио за спасење, а не за погибију, знам да чујеш моју молитву.
Ти, којем није до тога да људе упропастиш, него да их пробудиш, опоменеш, научиш и спасеш, обистини моју
молитву.
Обраћам Ти се, јер се знам да увек чиниш исправно, у корист људскога рода. Молим се Теби, који си први зрак
сунца после кише у животу мом. Без Тебе као заштитника на овом свету, била бих као сламка испуштена у речни
вртлог. Не само ја, него цео људски род. Кад помислим да не могу даље, охрабри ме разговор са Тобом. И када се све
чини изгубљено, Ти ми докажеш супротно. Стога се молим Теби, који си нам показао шта је љубав створивши нас, који
си послао сина свог на земљу зарад нашег спасења. Творцу свега уништивог и неуништивог. За мене си цвет који цвета
усред зиме. Светињо, која си ми помогла да распознам добро од зла. Дај ми снаге да у невољи помогнем људима,
који су према мени поступали лоше. Даваоче живота, обасјај својом светлошћу грешнике који зло чине. Помози
им да препознају прави пут, на којем си Ти вођа и мени да на њему останем. Дај здравља свим људима, мајкама
и очевима да трају својој деци, и деци, јер представљају радост родитељима. Срећу свима који ти служе и воле.
Бура и невреме се стишају када помислим на тебе. Небо се разведри, хладноћа нестане. Сачувај моју душу и душе
добрих људи од свега што их трује. Спаси свет од насиља, глади. Оче, Сине и Свети Душе, помози напаћенима. Тама
се надвија над земаљским небеским сводом. Много је људи кренуло странпутицом. Својом руком склони таму,
као што је склањаш из живота мога. У мојој души завлада мир при мислима на Тебе. Чуваш ме и ја то осетим. Молим
те, сачувај људски род.
Да на земљи не буде боли, мржње и зависти. Да људи помажу једни другима, да се воле и пазе. Молим се
Теби, јер си помогао мени и помажеш ми и даље. Свет ће постојати док је доброте на њему. Свевишњи, услиши моју
молитву. Ти си светлост живота мога.

MOJA ZADUŽBINA

Dugo nisam mogla da pronađem pravi smisao ove teme. Uporno sam se vodila činjenicom
da je moja zadužbina ona koju mi je neko ostavio, a ljudi oko mene su govorili da je to
ono što ću ja ostaviti nekome.
Saznajem da je zadužbina dobrotvorna ustanova ili fond kojima se neka imovina
namenjuje izvesnoj svrsi, obično humanitarnim, kulturnim i prosvetnim ciljevima, koja se
može osnovati za života ili testamentom osnivača a onda pokušavam da se setim svih
zadužbina meni znanim. Prva i ona koja mi je najbliža je Bogavčeva zadužbina u mom
gradu - to je zgrada ostavljena omladini grada Kraljeva na korišćenje. Zatim tu su
mnogobrojni manastiri (Žiča, Studenica, Ljubostinja, Gradac, Sopoćani, Đurđevi
stupovi...). Ove a i mnoge druge zadužbine ostavljene su budućim naraštajima, a njih su
ostavili ljudi koje su krasili osobine moći, bogatstva, koji su imali viziju, dobrotu, koji su
bili velikodušni...
Koliko su bili moćni ovi ljudi? Koliko je trebalo vremena izgraditi svaku od navedenih
zadužbina? Da li i danas ima ljudi koji svoje vlasništvo ostavljaju kao zadužbinu? Čini mi
se da ih je sve manje. Ono što me navodi na razmišljanje jeste to da su ljudi ranije živeli
mnogo siromašnije nego danas, a ipak među njima je bilo više zadužbinara nego što ih je
danas. Šta danas prosečan čovek može da ostavi kao zadužbinu: svoj nalog
na „facebook-u“ ili pak svoju internet adresu??? Današnje zadužbine su izmenile formu.
Čini mi se da su savremene zadužbine manje vredne u odnosu na one koje su nam
ostavljene. Razmišljam: Smem li sebi da postavim cilj Imaj i ti svoju zadužbinu. Da li bi i
ti mogla da ostaviš nešto što će biti vredno pomena, nešto što će prevazići krug moje
porodice? Ne mora korist od zadužbine da bude ogromna, dovoljno je da „moja
zadužbina“ bude među ljudima i da ona živi i posle mene.
Smatram da ako uspeš da se u nekom domenu izdvojiš iz proseka i kad uspeš da se
izvisiš iznad mnogih oko tebe, da tada, i baš tada, moraš nešto da stvoriš, ne za sebe,
nego za druge. Verujem da takvo delo čini da budemo ponosni na sami sebe. Dok
svakodnevno težimo nekom cilju, kao da osvajamo poen po poen u utakmici krećemo
se ka osvajanju konačne pobede. Zadužbina je veliki cilj. Ima li moja generacija želju,
snagu, volju da stvori nove zadužbine?

Пријатеље ствара срећа, а несрећа проверава

Као кад зароним до дна мора, згрнеш само каменчиће у длан, тако отпочну нова пријатељства. После
детињства шта се све мења? Опет се рађају снови и снови. Између звезда и камења, јастук
судбине кроз живот и даља плови. Такав је човек мање сања, а више спава. не умеш да пронађеш нове
светове, главне пријатеље и издигнеш се у небо. Као мали сањам о великој кући, колима, а не знамо да
то ниеј главни „ услов “ да би живели срећно и лепо. Мислим да срећу у животу доносе праве пријатељи,
које је тешко наћи. Они који ће нам помоћи у свему, бити ту у срећи и несрећи. Само тако успевамо да се
приближимо, свом животу и схватими да не шетамо сами кроз мрачне тренутке на обој земљи. Имала
сам доста пријатеља. Била сам јако узвишена, пуна себе и најмоћнија. Временом, неки су се изгубили,
отишли од мене, кад су ми били најпотребнији. Прави су остали ту и увек су ту уз мене… Ваља имати
неког где можеш да се винеш, станеш и добро погледаш и размислиш. Јер, људска срца су ниска,
засађена као јагоде. кад кренеш у свет, никада не заборави да се користи! Опасно је, као туга, ако се
теби престане да куња и шуња, твој почетак. Отуђен си само, ако можеш самоћу да издржиш, ако себе
убедиш да у овом „маштању“, векови ужасно касне и да ћеш пронаћи „једног ал` вредног“ пријатеља.
Зато види свет „читај“ људе длановима и табанима и види челом и телом, види
до дна невидљивога, сагледај своју судбину. Целу снагу препознаћеш по томе колико си у
стању да препродиш тренутак, јер он је тежи и страшнији и дужи од времена и вечности.
Онда отуђеност, без правих пријатеља, више неће бити твоја судбина.

„RECITE VATROGASCIMA DA SE NEŽNIJE VERU PO SRCU ZAPALJENOM“ MAJAKOVSKI

Po ivicama ispucalih duša kao nekakva mutna vodurina što se danima vukla po ulicama,
proticale su suze. Proticale su tako brzo kao da jure do onih još netaknutih duša,
zastaju, a onda nastavljaju svoj surovi put... Ostavljaju trag na čovjeku, ostavljaju trag u
čovjeku kao žig utisnut na tijelu neke životinje. Obilježavaju ga. I bole. Bole toliko jako
da sve kosti u tijelu podrhtavaju...
Kako riječi mogu da povrijede čovjeka kad padnu sa otrovnog jezika, a njihov eho
odzvanja kroz već otanjene zidove srca. I misliš proći će, a ne prolazi ... Srce poput
nekoliko puta zalijepljenog stakla krhko, lomljivo. Jer čovjek je preslab kad udarac
primi, nejak da ga vrati. A treba ostati čovjek, treba nositi težinu postojanja. Treba u
vremenu i prostoru odolijevati svemu što dolazi.
On postoji. I to više nije ON. Ne može lomljivo srce da nosi toliki teret. Razočaran,
stoji zaključan u sopstvenom staklenom satu . Kazaljke i dalje stoje. A on čeka... Čeka
da neko dođe i ugasi njegovo od bola zapaljeno srce, ali niko ne dolazi, a vatra je sve
veća i veća . Ljubav ? Zar postoji ? Sreća - precijenjena je ! Sve se misli pod naletom
vatre lagano pretvaraju u pepeo. Sve čežnje, nadanja, ljubavi gore kao na gomili zapaljene
knjige..
- Recite vatrogascima da se nežnije veru po srcu zapaljenom – reče, gledajući
Mariju kako baca zadnju žibicu ...

ŽENA I LJUBAV U DUČIĆEVIM I RAKIĆEVIM PJESMAMA

Filozofi antike su prepoznali dvije vrste ljubavi i dali su im imena svojih bogova
: Eros i Agape. Fizička privlačnost ili ljubav prema tijelu i „apstraktna“ ljubav,
oslobođena tjelesnog, ljubav prema idealu. Na taj način možemo odvojiti i Dučićev i
Rakićev opus – prvenstveno Dučićevu „Pesmu ženi“ i Rakićevu „Iskrenu pesmu“.
U svojoj „Poslanici mladim piscima“ Rilke je snažno preporučio svakome ko
želi pisati pjesme – da se kloni ljubavne poezije. Možda zato što je baš ljubav, od svih
osjećanja, najteže izraziti. Ova dva pjesnika su se oglušila o taj savjet i svoj su „posao“
maestralno odradili.
Jovan Dučić, majstor stila i forme, pisao je ne o „svojoj“ ženi , niti o „nekoj“ ženi,
već o ženi, ženi – idealu ljepote. Njegova „Pesma ženi“ ima formu najdublje i najiskrenije
ispovijesti. Njegova ljubav prema njoj je oslobođena tjelesnog i ovozemaljskog, on je
lišava svega što je fizičko, nesavršeno i prolazno – a samim tim i ljudsko, i uzdiže je na
nivo boginje. Kako sam kaže, u njegovoj „mašti i tišini“ ona je svedena na apstraktno
mu osjećanje. Vječno i bezvremeno osjećanje – ljubav.
Milan Rakić, čiji je stil „grublji“ i neizbrušeniji, posmatra ženu kao biće od krvi i
mesa – ovozemaljsko, nesavršeno, spremno da povjeruje u laži... Pjesnik čija se poezija
odlikuje i erotskim elementima govori o čulnom zanosu i o „božanskoj prirodi ljudske
ljubavi“. On nije, poput Dučića, obožavalac apstraktne ideje, već ljubavi, koja samim
tim što je ljudska, mora biti i tjelesna. Po Rakiću, čulni zanos je način da se spozna
„apstraktno“ osjećanje ljubavi. I poput nepoznatog autora „Pjesme nad pjesmama“,
spontano izražava svoj eros. On je svjestan prolaznosti, ali hedonistički uživa u trenutku.
Iako su oba pjesnika oslikali dvije strane ljubavi, dva odnosa prema ženi i
ženskom principu, nisu oslikali dva različita osjećanja, već jedno – ženu, ili njen sinonim
– ljubav.

MERSO I JOZEF K

Čovjek je lijepa stvar ... Ako je čovjek ... Na pozornici gdje svako igra svoju
ulogu, stoje Merso i Jozef K. čekajući da padnu izlizane maske nemilosrdnih sudija koji
su toliko uporne u otkrivanju tuđih slabosti, pronalazeći u tome veće zadovoljstvo od
bilo kakvog sopstvenog uspjeha. Ali, oni pokušavaju ostati izvan toga. Jozef K. i Merso
silaze sa te pozornice i postaju jedini posmatrači predstave. I umjesto da kao i svaki
gledalac nekog bezveznog filma o propalom sistemu, ljudskoj ološi i sitnom ogovaranju
koje je postalo svakodnevica u društvu u kome živimo, umjesto da daju kritiku, oni
bivaju kritikovani, iako je prosto nemoguće kritikovati bezazlenog posmatrača. Zbog
svoje volje da ostanu van izvrnutog sistema koji postaje sve više moćan i veoma uticajan
na svakog pojedinca koji ne zna sam da korača svojim životom i sasvim nesvjesno
postane dio te gomile, oni, Jozef K. i Merso, bivaju osuđeni. Zločin, gori od bilo kog
drugog, biti različit. Biti drugačiji i pokušati da se odupreš nečemu što je izgleda u
ovom slučaju neizbježno, a to je izokrenut sistem. Jozef i Merso svoj život ispunjavaju
mrvicama radosti, svojim navikama za koje smatraju da ih ne treba mijenjati, da su
dobre takve kakve jesu i da ni iz kog razloga ne treba da budu bolje. Ono što ruši njihov
po mnogima dosadan i neispunjen život, po njima sasvim idealan, jeste sila koju niko
ne može razumjeti. Tom silom upravlja sistem koji traži prilagodljive osobe, a Jozef i
Merso to svakako nisu. Ukoliko ne prate pravila tog sistema, ukoliko se ne povinuju
i ne prihvate to što taj sistem nalaže, završiće na loš način. I sami svjesni apsurdnosti
svog postojanja, Merso i Jozef ni u jednom trenutku ne mijenjaju svoje ponašanje.
Situаcije se ne mijenjaju, riječi se ne mijenjaju, njihov položaj koji su imali se mijenja,
ali oni, oni ostaju isti, onakvi kakvi jesu. Ravnodušni prema životu i prema onome
što ih čeka. Sve što radi Jozef jeste potraga za nevidljivim demonima koji ga progone
iz njemu nepoznatih razloga, neprekidno preispitivanje po njemu sasvim opravdanih
sopstvenih razloga...
Ono što Merso radi jeste razmišljanje o životu i da li je na neki način mogao biti
drugačiji, iako ni u kom trenutku nije bio zainteresivan da ga promijeni. Obojica su
nevidljivi na sopstvenom suđenju. Kao da iz prikrajka posmatraju optuženog i slušaju
njegovu apsurdnu priču, loše postavljena pitanja advokata i teške osude pređašnjeg
života od strane ljudi u sudnici. Razlika je jedino u tome što je Merso počinio ubistvo
i zbog toga je uhapšen. A Jozef ne zna i neće saznati razlog hapšenja. Ono po čemu su
slični jesu različitosti od društva u kojem žive. Ono što ih povezuje jeste i tragičnost
njihovih sudbina, koje prihvataju na hladan način. Obojica su, u suštini, optuženi iz
razloga što su svjesni svoje apsurdnosti i svega što im se događa, ali nisu tipovi ljudi
koji bi se borili protiv toga. Po njihovom mišljenju, glavno je da čovjeku nikad ne bude
previše stalo, jer sve je već odlučeno i prije nego je počelo.

КАКО ЈОЈ ЈЕ ИМЕ

Ново јутро, нови дан, али, као и обично, љетња врелина пржи. Устао сам
нерасоложен и нервозан. На лијеву ногу. Прво... уобичајене... устаљене... јутарње...
егзибиције... Да ми је да се нешто промијени! Али за то – потребне су паре. Нови
проблем!
Исцрпљен корачам. Вучем ноге за собом. Осјећам: стари под воза убрзо ће се
сурвати пода мном, јер сам и самом себи тежак. Тражим слободан купе. узалуд!
Коначно! Старо, излизано, сједиште, пуно устајале прашине. Остављам торбу
и без поздрава заузимам своје мјесто. Некултурно јем знам, алли није ми до
приче. Није ми ни ди чега. Пролазе станице, ваздух у купеу је све лакши. Сами
смо: дама и ја. Изгледа пристојно, мада та хаљина коју носи некако је... Наравно
да не узимам цигарету коју ми нуди, ни марамицу такође. А она – упорна: сјела
до мене и ставља руку на моје кољено! Аууу! Као гром из ведра неба!
Јежим се од људи чији су животни мото паре. Не знам , можда зато што их
никад немам! Али сигурно знам: и сиромаштво, када имаш с ким да га подијелиш,
постане слатко.
Удала се због новца, жељела је лагодан живот; добила је старца, и бригу о туђем
дјетету. Од те приче постајало ми је све теже. Устао сам да средим амбијент око
себе. Прво – избацити кроз прозор стари похабани шешир! Грчевити стисак ми је
зауставио руку: ,,То је моје!“ Морам да се искупим! Мало фолирам и правим се да
ме њена прича занима. Сав сам се претворио у уво! помињала је слугу, нотароша,
љубоморног мужа, а ја сам само климао главом као коњ на врућини. Ех, па да!
И запамтио сам да је помињала коње, само не знам да ли су се ождријебила два
коња, или су угинула.
Ноћ... Чуо сам да се ноћу дешавају чудне ствари. Части ми, ни данас не знам
како крај ње легох. Срце је лупало у ритму њене косе, која се таласала на промаји.
Плашио сам се да вјетар не науди њеном прамену, ни једној њеној власи! Јутро...
нестала је! Од ње ни трага ни гласа!
Не желим да мислим о њој. Нема ни говора о томе да се заљубим. Из торбе
узимам неку танку књижицу. Свеједно коју. Морам да заборавим! Отроваћу се
као Ромео! Зашто да не? Испушићу цијелу кутију цигара! Док вучем посљедњи
дим прве цигарете, већ ми је мука. Прилазим прозору... Мирис кочења. Воз нагло
стаје. Из руке испада књига. Стигао сам да прочитам да је главни лик нека Јуца...
Дивно име, зар не?

Момци с београдског асфалта

Како отворим очи, већ знам да ме чека нова борба. Пут се претвара у улицу, а она
у више улица које чине место у коме живимо - Београд. Једно је сигурно, те су
улице немилосрдне, не знају за бол, патњу и смех, већ неумољиво сваког дана
узму једног од нас. Колико год да си на страни доброг и бориш се за то, кад
изађеш напоље угледаш праву реалност живота, и њоме разочаран се бориш као
да си у води до гуше, а сваки потез је слаб и спор. Искрено, и ја сам прошао све
то, био један од тих, назови, жестоких момака. Маштати о лаким парама, свима
нам је то у глави, али то су само улични снови. Посматрајући себе са стране,
угледавши пут којим умало да кренем, осетих се веома незрелим. Све је у твојој
глави, и колико ћеш себи допустити, и да ли ћеш победити себе самог у том
изазову, а кад успеш, постајеш прави Човек. Данас, кад слушам особе које се
хвале тиме што су некога „изболи“, искрено ми их је жао. Диче се нечим за шта
немам речи. Никад нећу „дати на себе“. Нико од тих „жестоких“ није фактор у мом
животу да би судио хоћу ли и докле да постојим! Једини меродавни су моја
породица и Бог. Многе људе наведе на криминал и сама држава, али причање о
томе је губљење времена и трошење оловке. Када се клинци определе за другу
страну закона, остају само сећања на први пољубац и прву љубав, али тада нема
повратка. Одавно су далеко позади. Најбитнија им је тада моћ, а слава им „удари у
главу“, јeр се о њима прича у граду. Верујем да би свако требало да се понаша и
размишља у складу с реченицом: „Што не желим себи, нећу учинити ни другима.“
Многи то заборављају, зато сам и споменуо. Дошло је време да не смеш мирно
проћи неким крајем, улицом, а да ти не приђу мрачни момци с обавезним
питањем: „Одакле си?“ У том адреналину тражиш непостојећи одговор, а знаш шта
те све једном чека. Размислите, човеку треба хиљаду степеника до врха, a само
један једини до дна! Многи се уморе на првом и - одустану. Док сам пливао водама
криминала, заробљен у вировима који су ме вукли ка дну, стално сам враћао филм
на прошле дане када сам био срећан, иако нисам имао паре и нисам био
окружен „лаким девојкама“. Посматрајући се у огледалу говорио сам: „Жестоки
момче, имаш новац, имаш „рибе“, али не знаш шта је то волети и бити вољен“.
Љубав је оно што испуњава човека, а не мржња. И тада сам угледао светлост…
Кренуо сам ка њој испружених руку…и успео сам, ухватио сам је… Трудим се да
заборавим ружне ствари и да никада више не допустим тами да ме обавије. На
себе не дам и увек ћу бити, уз Божју помоћ, на страни доброг. И зато кажем
свима - ја јесам жесток момак, али по доброти, а не по пиштољу.

Моја улога у стварању мирољубивог света

Одрасла сам слушајући приче о старој Југославији. „То је било некада”, говорили
би одрасли, са уздахом и замагљеним погледима у даљину, као да из те
загледаности покушавају да призову некадашњу срећу, мир и благостање о коме
често причају.
Рођена сам 1993. у години кад већ увелико није постојала Југославија, дивна
земља које се многи сећају. Прошло је 17 година од тада, а њихове успомене и
сећања не бледе. Жал за прошлошћу, њеним сенкама и мирисима не престају. Није
ми јасно шта се то деси у појединцу, људима, па из мира и среће, преко ноћи, уђу
у потпуно уништење? Покушавала сам да схватим. Шта је то што разјари мржњу у
човеку, па пожели да уништи друго људско биће? Како се одједном одрекне
комплетне среће, душевне смирености и физичког мира, и већ сутрадан мрзи све
оно што га је до тада чинило срећним?
Мислим да алавост и бахатост владају модерним човеком, који је заборавио ко је,
одакле потиче и где су му корени. Почео је изненада да се дели на беле, црне,
жуте, црвене. Ако не према кожи, онда по вери, на православце, католике,
муслимане, протестанте. Ни то му није довољно,па се дели по нацији. Докле?
Човек је решио да нађе оправдане разлоге за своју мржњу, заборављајући да сви
потичемо из истог језгра, да имамо једнака права у животној борби и да нас Сунце
истом лепотом греје. Нећу да будем део те велике помућене свести и жеље за
уништењем! Не желим да улетим у временску машину, која прождире све што је
вредно постојања! Мој избор је Љубав! Прихватам све људе и волим онаквим
какви јесу, са свим њиховим врлинама и манама. Толерантност нас приближава и
даје нам шансу да се разумемо срцима, а не ослањамо само на оно што видимо
очима.
Највећи допринос у стварању мирољубивог света може да да само чиста љубав
коју пружи сваки човек, без промисли.