Laza Lazarević, Sve će to narod pozlatiti Pojedinac u modernom društvu

Ovom pripovijetkom pisac nas uvodi u svijet junaka bliskih običnom čovjeku, ukazujući tako na problem samih temelja društva.
U priču nas Lazarević uvodi prikazujući iščekivanje broda od strane dvojice likova. Starca, naizgled uvjerenog u dolazak sina, koji svaku svoju sumnju u drugačiji ishod odbacuje hvatajući se za svaku slamku spasa koja mu je pri ruci. Drugi lik, mladi kapetan, sa strepnjom iščekuje ženu i dijete. On stoji u potpunoj opoziciji starcu. Šuteći skriva sve svoje sumnje, gaji nadu te se suočava sa svakim mogućim ishodom. Obojicu ih povezuje strepnja i strah, ono što ljude u stvari čini najranjivijima i tjera ih da odaberu bilo koji način bježanja od realnosti ne bi li zaštitili svoju psihu od surovosti koju ona donosi.
Napokon, nakon što su stigli putnici, s njima dolazi i realnost koje su se pribojavali. Mladi kapetan dočekao je ženu, a starac sina. No ne onakvog kakav je bio. Mladić je kao vojnik u ratu izgubio nogu i ruku te ga otac vidjevši takvog ne prepoznaje. Ocu i sinu tako od prijašnjeg života ostaje samo razočaranje ,tjeskoba i bezizlaznost. Ne mogavši prihvatiti istinu, koja je ujedno i njegov najveći poraz, te nepovratno stanje stvari, otac novi izlaz pokušava naći oslanjajući se na pomoć okupljenog naroda. Primajući pomoć, sitnice, od ljudi, mladić odjednom pogleda u nebo shvata da mu to u stvari neće pomoći. Njegova je situacija i dalje bezizlazna, a on je osuđen na život pun besmisla jer je ostao potpuno sam, odbačen od okoline koja ga je upravo i osudila na stanje u kojem je. Svi njegovi snovi bili su najednom uništeni kad je shvatio da se borio ni za što. Riječi njegova oca : " Sve će to narod pozlatiti, „ i : " Sve će to Bog pozlatiti , „ postaju samo floskule koje će služiti kao utjeha i nada očajnika te beskoristan epitet koji će ga obilježiti do kraja života i davati mu do znanja koliko je u stvari nemoćan i nevažan kao pojedinac pred bilo čime.
Osnovna misao koja se proteže kroz djelo je prepuštenost pojedinca samome sebi bez obzira na stanje s kojim je on primoran nositi se. Ono čime svatko može doprinijeti razumijevanju tog problema je njegovo uočavanje i trajna svijest o postojanju problema iz koje bi trebala da proizađe potreba za njegovim rješavanjem.