„RECITE VATROGASCIMA DA SE NEŽNIJE VERU PO SRCU ZAPALJENOM“ MAJAKOVSKI

Po ivicama ispucalih duša kao nekakva mutna vodurina što se danima vukla po ulicama,
proticale su suze. Proticale su tako brzo kao da jure do onih još netaknutih duša,
zastaju, a onda nastavljaju svoj surovi put... Ostavljaju trag na čovjeku, ostavljaju trag u
čovjeku kao žig utisnut na tijelu neke životinje. Obilježavaju ga. I bole. Bole toliko jako
da sve kosti u tijelu podrhtavaju...
Kako riječi mogu da povrijede čovjeka kad padnu sa otrovnog jezika, a njihov eho
odzvanja kroz već otanjene zidove srca. I misliš proći će, a ne prolazi ... Srce poput
nekoliko puta zalijepljenog stakla krhko, lomljivo. Jer čovjek je preslab kad udarac
primi, nejak da ga vrati. A treba ostati čovjek, treba nositi težinu postojanja. Treba u
vremenu i prostoru odolijevati svemu što dolazi.
On postoji. I to više nije ON. Ne može lomljivo srce da nosi toliki teret. Razočaran,
stoji zaključan u sopstvenom staklenom satu . Kazaljke i dalje stoje. A on čeka... Čeka
da neko dođe i ugasi njegovo od bola zapaljeno srce, ali niko ne dolazi, a vatra je sve
veća i veća . Ljubav ? Zar postoji ? Sreća - precijenjena je ! Sve se misli pod naletom
vatre lagano pretvaraju u pepeo. Sve čežnje, nadanja, ljubavi gore kao na gomili zapaljene
knjige..
- Recite vatrogascima da se nežnije veru po srcu zapaljenom – reče, gledajući
Mariju kako baca zadnju žibicu ...