ŽENA I LJUBAV U DUČIĆEVIM I RAKIĆEVIM PJESMAMA

Filozofi antike su prepoznali dvije vrste ljubavi i dali su im imena svojih bogova
: Eros i Agape. Fizička privlačnost ili ljubav prema tijelu i „apstraktna“ ljubav,
oslobođena tjelesnog, ljubav prema idealu. Na taj način možemo odvojiti i Dučićev i
Rakićev opus – prvenstveno Dučićevu „Pesmu ženi“ i Rakićevu „Iskrenu pesmu“.
U svojoj „Poslanici mladim piscima“ Rilke je snažno preporučio svakome ko
želi pisati pjesme – da se kloni ljubavne poezije. Možda zato što je baš ljubav, od svih
osjećanja, najteže izraziti. Ova dva pjesnika su se oglušila o taj savjet i svoj su „posao“
maestralno odradili.
Jovan Dučić, majstor stila i forme, pisao je ne o „svojoj“ ženi , niti o „nekoj“ ženi,
već o ženi, ženi – idealu ljepote. Njegova „Pesma ženi“ ima formu najdublje i najiskrenije
ispovijesti. Njegova ljubav prema njoj je oslobođena tjelesnog i ovozemaljskog, on je
lišava svega što je fizičko, nesavršeno i prolazno – a samim tim i ljudsko, i uzdiže je na
nivo boginje. Kako sam kaže, u njegovoj „mašti i tišini“ ona je svedena na apstraktno
mu osjećanje. Vječno i bezvremeno osjećanje – ljubav.
Milan Rakić, čiji je stil „grublji“ i neizbrušeniji, posmatra ženu kao biće od krvi i
mesa – ovozemaljsko, nesavršeno, spremno da povjeruje u laži... Pjesnik čija se poezija
odlikuje i erotskim elementima govori o čulnom zanosu i o „božanskoj prirodi ljudske
ljubavi“. On nije, poput Dučića, obožavalac apstraktne ideje, već ljubavi, koja samim
tim što je ljudska, mora biti i tjelesna. Po Rakiću, čulni zanos je način da se spozna
„apstraktno“ osjećanje ljubavi. I poput nepoznatog autora „Pjesme nad pjesmama“,
spontano izražava svoj eros. On je svjestan prolaznosti, ali hedonistički uživa u trenutku.
Iako su oba pjesnika oslikali dvije strane ljubavi, dva odnosa prema ženi i
ženskom principu, nisu oslikali dva različita osjećanja, već jedno – ženu, ili njen sinonim
– ljubav.