уторак, 3. септембар 2013.

Ne mogu da se oslobodim tog utiska

Znate li onaj osećaj kada vam se krv sledi, a mišići zgrče od straha? Taj strah vam ostaje urezan u duši, i ne možete ga se tek tako osloboditi. Što više želite da ga zaboravite, to vas više proganja i prati, čak i pri nekom bezazlenom događaju, poput nestanka struje, on je tu.
Te noći koračala sam dugom stazom koja je vodila dublje, dalje, ni sama ne znam gde. Negde gde se spaja mašta sa realnošću. I taman kada sam pomislila da sam se izgubila, tračak nade se probudio u meni, kada sam ugledala kuću izmedju dva trula hrasta. Što sam se više približavala, utisak se menjao, i to na gore.
Kućica je bila jeziva. Krov je od silnih vetrova počeo da se raspada, a ivice kuće su bile obavijene odvratnim puzavicama i raznim trnjem. Odlučila sam da uđem unutra, jer u tom trenutku nisam imala drugog izbora.
Hladna ruka nesigurno je krenula put starih trošnih vrata. Cijuk šarke stvorio je u meni dodatnu jezu.
Iako je strah jedino osećanje koje je tada postojalo u meni, neka sila me je terala da napravim sledeći korak. Nisam znala šta da očekujem. Da li možda nekog niskog starca sa dugom, belom bradom, koji će mi pružiti utočiste ili nešto sasvim treće ???
Ništa od toga nije bilo tačno. Prostorija je bila prazna. Mesečina koja se jedva probijala kroz trulu tavanicu davala mi je taman toliko svetlosti da mogu da vidim šta se tu nalazi.
Pod, kao i sve ostalo u sobi, bilo je prekriveno prašinom koja se tu taložila godinama. Pažnju mi je privukao zid pun ordenja, diploma i ostalih priznanja. Kakvu li prošlost čuvaju ti predmeti ? Nije mi bilo potrebno dugo da shvatim ko je u stvari vlasnik kuće. Sve ove nagrade pripadale su lovcu koji se godinama ovde skrivao od hladnoće i raznih zveri.
Od svih tih osećanja koja su se u trenutku pojavila u meni, sreća, strah i mnoga druga koja nisam mogla da opišem, odjednom je prekinulo pitanje? Gde je on sad?
Nedugo posle postavljenog pitanja, našla sam i odgovor. Ustajao miris dolazio je iz sobe koju ranije nisam primetila. Radoznalost čini čuda.
Više se nisam plašila, i bez trunke oklevanja sam ušla. Zatekla sam samo stari krevet, i nešto što ću svako veče imati u mislima: Beživotno telo starog lovca...

2 коментара: