петак, 23. август 2013.

Voz za srecu

Voz je trebao da krene u 8 i 20. Iz stana sam krenuo kasno, jer sam se probudio na vreme. Mislio sam da necu stici ali ipak kada sam došao na stanicu sumorni ljudi su željno ocekivali voz. cekajuci da voz stigne prispavalo mi se. Klupe su sve bile zauzete, osim jedne na kojoj je sedeo neki usamljeni starac.
Prišao sam i pitao ga - " Da li je slobodno", odgovorio je da nije.
Ipak sam seo.
Ne zadugo zapoceo sam razgovor, ali uglavnom sam ja pricao.
Želeo sam da što pre cujem pištanje voza. Nesnosni miris starca širio se kilometrima naokolo. Dok sam se borio sa ovim "mirisom" cuo sam huktanje voza. Od srece sam skocio i žurno mu potrco u susret. Ušavši u prazan voz našao sam za sebe jedno slobodno mesto. Sa osmehom sam razmišljao o tome kako cu stici u svoj grad, koji sam davno zaboravio i u koji nemam želju da se vratim.
Skoro da sam zaspao, najednom cuh krckanje vrata kupea.
Pogledavši osobu ispod oka zakljucio sam da je odnekud poznajem. Napokon sam otvorio oba oka. Prizor mi i dalje nije bio potpuno jasan ali ugledavši lepu ženu ispred sebe totalno sam i zaboravio na tu misao. Žena je bila izuzetnog izgleda, plave kose, dugih nogu , vitkog stasa i njena kosa mirisala je kao trula jabuka . Odgovorio sam da je slobodno i žena je sela odmah preko puta mene. Ne znam kako ali poceli smo i da pricamo. Rekla je da se zove Mirka.
Poceli smo razgovor neuobicajenim tokom. Odjednom joj je spao osmeh s'lica.
Pocela je da prica nešto o ljudima koji su se gurali da udju u voz, nisam je slušao. Pokušao sam da je smirim rekavši joj neki dobar vic. Pocela je da place. Prestao sam da pricam. Bilo mi je zaista žao nje ali nisam prestajao da se smejem. cudno me je pogledala.
Slegao sam ramenima.
Pa, nema tu puno šta da se prica...
Naumila je da kaže nešto mnogo ozbiljnije, ali je umesto toga duboko uzdahnula i sama pocela da se smeje. Krenuo sam da je poljubim, ali ona je to ocenila kao trik kojim pokušavam da prekinem razgovor, i odmah mi okrenula samo obraz.
Dobro, i to je nešto...
Nisam mogao da verujem ali ova žena mi se zaista dopadala, ali nisam je želeo za sebe. Pricali smo satima i satima...
Razgovor je postajao sve ozbiljniji, a ja nikako nisam uspevao da je pitam nešto ozbiljno. Poslednje što sam želeo bilo je da ucuti i zamisli se, a baš se to dogodilo. Odlucila je da me ništa ne pita, iako ju je sigurno svašta interesovalo.
Pitao sam je da li ima muža, decu, svoju porodicu?
Tiho je odgovorila da ima muža ali da ga retko vidja..
Nakon nekog cutanja pitala je, da li ja imam nekog pored sebe?
Nemam, ali bih želeo da imam.
A ti živis sam?
Da. Živim sam. Naucio sam se na to.
Zagrlili smo se i gledali kroz prozor. Imali smo osecaj da voz stoji u jednom mestu. Od umora je zaspala. Želeo sam da je posmatram dok spava.
Zamislio sam se i zaspao.
Kad bi znala kakvi su mi snovi, nikad me ne bi pustila da spavam tako dugo...
Prošlo je dosta vremena, neka muva nam nije dala mira da odspavamo jos malo. Poceli smo da se smejemo. Najzad me je poljubila, što sam i ocekivao.
Baš cudno..
Osetio sam hladnocu koja mi je kao munja prošla kroz telo.
Zaista mi se svidjas, ali sve ovo vreme provedeno s'tobom u vozu je bilo dovoljno da shvatim da moram da nastavim dalje.
Ti treba da nastavis svoj put ali bez mene...
Najednom, brkati kondukter je usao u kupe i pitao me za kartu. Poceo sam da se okrecem oko sebe, kondukter me je gledao.
Proputavavsi sav ovaj put, video sam svoj grad, upoznao ženu svog života Mirku.. a voz ni krenuo nije.

Dragana Bogojevac

1 коментар: