понедељак, 5. септембар 2011.

Lutam i sanjam

Preda mnom je velika bina... Na njoj postavljeni instrumenti za veliki simfonijski orkestar. Gase se svetla u publici i ostaje samo jedno... Ono koje osvetljava mesto na kom ću se ja za nekoliko trenutaka naći.
Čuje se aplauz. Članovi orkestra izlaze... Za njima i dirigent. I na kraju - ja. Dok hodam do mesta namenjenog solisti, publika ne štedi dlanove. Flauta i mojim rukama presijava se pod svetlošću jakog reflektora. Taj sjaj ostaje da lebdi tu, u velikoj Sali kolarčeve zadužbine... Ostaje i ostavlja me... Ostavlja me muzici, orkestru i publici. Poklanjam se i započinjem prve taktove mocartovog Koncerta za flautu, harfu i orkestar.
Muzika i ja polako postajemo jedno. Živimo zajedno taj trenutak koji deluje večno... Ostaje zapisan negde duboko u meni... Ali onda se dešava nešto neočekivano... Potpuno me obuzima ta čudesna melodija i ja više nisam ja. Više se ne osećam kao stvarno biće... Živim svoju bajku iz detinjstva... Drugi tza mene više ne postoje... Orkestar je sve tiši... Zvuci harfe blede... Ostajemo tu samo moja muzika i ja. Ona se razliva po celoj sali... Ali i po meni... Ništa me više ne zanima... Prepuštam joj se... Shvatam da ne vredi boriti se protiv nje. Plašim se da otvorim oči... Plašim se da ću je izgubiti, iako je jača od mene... Ne razmišljam ni o čemu... Ne mogu da sastavim misao u glavi... Ne mogu da se setim priče koju sam jednom ispričala dok sam baš ovu melodiju svirala. Nisam sigurna ni da li moji prsti rade pravu stvar. Sigurna sam samo da je ono što čujem lepše od svega što sam u životu slušala. I sigurna sam da to što se dešava ostaje urezano duboko u svakom deliću mene... Shvatam da radim nešto bitno, nešto što čini moju ličnost...
Dolazim do kraja kompozicije. Ne želim da završim, ali ipak to činim... Otvaram oči i............. Postajem svesna stvarnosti... Nalazim se u svečanoj Sali muzičke škole, iza mene se nalazi klavir, a ispred mene pedesetak ljudi koji su se tu slučajno zatekli... Jedino je i dalje tu onaj sjaj flaute koji lebdi okolo. Sanjala sam svoju veliku želju... Počela sam još pre izlaska na binu....
Poklanjam se, a aplauz te malobrojne publike nadjačava onaj iz mog sna... Nadjačava aplauz stotina ljudi. Pokušavam da odem, ali mi noge ne dozvoljavaju. Stojim i gledam ta ozarena lica ljudi koje sam uspela da oduševim svojom muzikom. Kroz misli mi prolaze note Mocartovog „Andantea“ koji sam upravo odsvirala. Shvatam da čak ni muzika nije bila onakva kakva je u stvarnosti...
Ipak na kraju odlazim... Ljudi mi čestitaju, ali me to uopšte ne dotiče... Oni ne znaju za sjaj... Sjaj koji je ostao u meni, zapisavši jednu veliku želju koja živi sada i živeće večno. Možda će se jednog dana zaista i ostvariti.

Нема коментара:

Постави коментар